Potječu iz Marijanske godine 1954. i 1958. Ali nisu ni stara, jer razmatraju vječne istine cjelovitoga Kristova otajstva, razdijeljena na petnaest susljednih - na otajstva radosna, žalosna, slavna.

»Liturgija Crkve, oblikovana kao spomen-čin Kristova otajstva i ujedno kao predudioništvo u njegovoj slavi, ne da se voditi malim nadama svakidašnjega života, nego u kršćanima budi veliku nadu koja ide onkraj vremena i ljudskih vremenitih tjeskoba, a u sebi nosi nadu u Krista i vječnost s njime.

U tom smislu euharistija kao sakrament posadašnjenja Kristova Otajstva, mjesto je »stalne inicijacije« u Kristovo otajstvo i u zajednicu vjere, koja je Crkva.

Njegovati kontemplativni pogled na svijet i na njegove suprotstavljenosti ostavljajući da slavlje Kristova otajstva koje živi u Duhu bude nastanjeno nadama i tjeskobama muškaraca i žena našega vremena, kako bi se otkrila Božja prisutnost u povijesti i u prirodi te kako bi se tražilo Kristovo lice u siromasima.

Neistraživo bogatstvo Kristova otajstva je takvo da mu nijedna liturgijska predaja ne može iscrpiti izražajnost.

Isticanje potonjeg vida čini nam se ne samo aktualnije u mentalitetu opterećenom govorom o »krizi svećeničkih zvanja« ili »krizi svećeničkoga identiteta«, nego i egzistencijalno važnijim u pogledu iskrenog življenja svećeničke duhovnosti na temelju uvjerljivih i povjerljivih odnosa u srcu kršćanske vjere - u euharistijskom svetkovanju Kristova otajstva.

Slavlje nedjelje nije »prvo« samo u kronološkome redu nastanka blagdanâ, nego je praizvorni i utemeljujući blagdan (primordialis dies festus) za sva slavlja Kristova otajstva tijekom liturgijske godine.

Liturgijska godina očituje vlastitu formativnu vrijednost: pomaže vidjeti vrijeme u svjetlu Kristova otajstva i živjeti njegove različite ritmove u izmjeni njegovih slavlja.

Razmišljanje o otajstvima krunice, naime, time što Kristova otajstva čini dragima duhu i srcu vjernika, može biti vrlo dobra priprava za proslavljivanje tih otajstava u liturgijskom činu, te postati kasnije njihova produljena jeka.

Nadbiskup će moliti da po tom pomazanju oltar bude vidljivi znak Kristova otajstva.

Crkva otvarajući se donosi mnoge bogate aspekte Kristova otajstva.

Liturgijski govor o kađenju ne zaustavlja se na pitanjima obredne forme i norme, nego nas uvodi u teološku estetiku koja po darivanju miomirisnoga kâda proslavlja Boga i njegovo djelo otkupljenja te ujedno daje kršćanskome življenju novu formu autentičnosti, osposobljujući nas da, po iskustvu Kristova otajstva, budemo u svijetu »Kristov miomiris«.

Iv 15,1 sl.,; Gal 3,28; Ef 4,15); zato punina Kristova otajstva spasenja pripada također Crkvi, nerazdruživo vezanoj s Gospodinom.

U vremenu Crkve, koje teče od Kristove Pashe, jednom zauvijek već ostvarene, do njezina dovršenja u Božjem kraljevstvu, liturgija koja se slavi u određene dane sva je prožeta novinom Kristova otajstva.

Sv. Ambrozije u 4. st., primjerice, paradigmu Crkve koja je nositeljica Kristova otajstva prepoznaje upravo u Mariji, i to »u redu vjere, milosrdne ljubavi i savršenog sjedinjenja s Kristom«.

Ne želeći omalovažavati ulogu niti jednoga dijela liturgije, volio bih kad bismo svoju pažnju više usmjerili na ono središnje u liturgiji, njezin sadržaj, a to je proslava Kristova otajstva.

Razmatranje Kristova otajstva može pomoći u dobru odabiru.

U kojem se god obliku ostvaruje prijenos Kristova otajstva, prepoznajemo ga uvijek kao čisti dar.

Jer euharistijska forma nije ishod inicijativa i domišljatosti slavitelja i zajednice, nego djelo vjere kojim Crkva biva dionik Kristova Otajstva, upravo na toj okosnici valja razmotriti ministerijalni dar prezbiterata.

Crkve istog geografskog i kulturnog prostora razvile su slavlje Kristova otajstva s posebnim izričajima, obilježenima svojom kulturom: tako u prenošenju poklada vjere - " lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom " (2 Tim 1,14), u liturgijskom simbolizmu, u organiziranju bratskog zajedništva, u teološkom shvaćanju otajstava i u raznim oblicima svetosti.

Križ je nekima ludost, nekima sablazan, a nama koji smo dionici Kristova otajstva, spasenje i kompas.

Jedino je Klara mogla razumjeti sva Kristova otajstva ispunjena na Franji.

Jer neistraživo bogatstvo Kristova otajstva ne može iscrpiti nijedna liturgijska predaja.

Liturgija je slavljenje Kristova otajstva, posebice njegova vazmenoga otajstva.

Slavljenje Kristova otajstva otkupljenja u liturgiji Crkve i razmišljanje nad tim Kristovim darom stavljaju pred kršćane odgovornu zadaću evanđeoskoga odnosa prema svijetu i društvu u kojem žive.

Stoga Crkva kao dobra majka i učiteljica obvezuje i potiče ređenike neka pobožno i vjerno slave Kristova otajstva u znaku poznatog tropleta koji ćemo doskora čuti: vjeruj što razmatraš, druge poučavaj što vjeruješ, i sam vrši ono što druge poučavaš.

Svemogući Bože, udijeli nam da ovogodišnjim proživljavanjem korizme uznapredujemo u razumijevanju Kristova otajstva te ga dostojnim životom provedemo u djelo.

Potreban je pastirski razbor u podržavanju i promicanju pučke religioznosti i, po potrebi, pročišćavanju i ispravljanju religioznog osjećaja koji je u pozadini tih pobožnosti da bi se napredovalo u spoznaji Kristova otajstva.

Crkva kao dobra majka i učiteljica obvezuje i potiče ređenike da pobožno i vjerno slave Kristova otajstva, da vjeruju što razmatraju, poučavaju što vjeruju i vrše što poučavaju ", rekao je nadbiskup, poželjevši da ih Gospodin obdari poniznošću, postojanošću, vjernošću i pouzdanjem u Boga.

Marija je Isusova majka Bogorodica, a njezina prisutnost u Isusovu životu i Božjem djelu spasenja od tolikog je značenja da je jednostavno teološki nezamislivo i nedopustivo bilo koje sakramentalno slavljenje Kristova otajstva koje bi je isključivalo.