dan se spremao da postane još samo jedan crveni broj na zidnom kalendaru. vrijeme nekako li la, ljuljuška se kao kolač od želatine, a zrak zlokobno ponedjeljkast. - hajde da pogledamo neki film, reče mi Moje Svjetlo U Tmini - može, odaberi jedan prošarala je okom po polici na kojoj su tisuće filmova skupljale fine čestice kućne prašine. - može ovaj? - daj neki drugi, ovo je horor. rekao sam ti da ne gledam horore - šta je, strah te je? strah? ma ne. samo ne gledam filmove u kojima je nasilje samo sebi svrha, u kojima izopačeni psihopati ili fantomska nadnaravna bića pokazuju svoju snagu nad nemoćnim ženama i djecom. ili me je doista strah? ma ne bojim se ja prizora u kojima maskirani bjegunac iz ludare motorkom pretvara pitomo mjestašce u golemu klaonicu ili nedefinirani vanzemaljac, čovjekomrzac po difoltu, oružijem za masovno uništavanje, rasčišćava teren za veliku invaziju, nego me pomalo strah da će mi se, nakon nekoliko odgledanih prizora, takvi filmovi možda i sviditi. da će se u mani probuditi oni razarajući gen, koji skriveni nosimo još iz doba kad smo pogureni šetali stepama u društvu mamuta i sabljastih tigrova, a koji se tako lako razgoropadi. potreban je samo jedan bolestan um i kritična masa da se u nama pokrene zvijer. zašto bi se, u ostalom, bojao nekoliko sličica s tv ekrana kad svakodnevno, iz straha, činim neke, naizgled, sasvim obične stvari. koliko sam puta ušao u poslugu zbog nekoliko sitnica, a izašao s punim kolicima hrane. hrane koja mi tog trenutka nije neophodna, koja će služiti samo tome da na sebe skuplja zelenu patinu plemenitih pljesni. a zašto sam ih onda kupio? iz pohlepe. prije bi rekao iz nekog podsvjesnog straha da bi mogao ostati gladan. koliko sam puta uvjeravao sebe da je bolje nemati nego imati pa izgubiti. ma da. bi li se tako zdušno uvjeravao da u meni nije bilo straha. da se nisam bojao gubitka. koliko samo figurativnih rijeka nisam pregazio plašeći se da su preduboke ili preširoke, s koliko litica nisam skočio plašeći se nepoznatog koje me dolje čeka, koliko prijateljstava nisam sklopio bojeći se moguće izdaje. koliko sam imaginarnih mostova iza sebe porušio u strahu da će me, na tom putu, možda slijediti. i bilo je, nekako lakše, sve to pripisati opreznosti, prije nego strahu. koliko sam divnih trenutaka, u društvu lijepih dama, propustio samo zato što nisam imao dovoljno hrabrosti priči i reći ono jednostavno ' ' bog ' '. koliko sam odlazaka mogao spriječiti da odlučnosti nisam suprostavio strah. koliko bi su utjeha uštedio, koliko izmišljenih razloga, koliko samouvjeravanja, da sam u sebi zatomio strah. koliko krivih poteza svakodnevno učinjenih iz straha da se ne učini krivi potez. kad samo pomislim s koliko se strahova svakodnevno budim i odlazim na spavanje jedan film s masakrom manje je strašan od vica s Mujom i Hasom. - ma uturi to govno od filma. što je strah za tipa kao ja