Nije nazvao, nije odgovorio, ispred skole nije cekao.samo sam slusala: eto vidis nije te zavrijedio, oprosti ali zivot ti se zbog njega promjenio.Nije se javljao danima, nije me podigao u zrak i vrtio, nije mi rekao sreco Sretan ti rodjendan, voli te braco, nije se pojavio dugo, predugo.Sjedila sam ispred skole, bez prijatelja, njegovog osmjeha i zezanja.Sjedila i kajala se sto mu nisam sama priznala i da budem iskrena to si jos ni danas nisam oprostila.Kad sam najmanje ocekivala srela sam ga, bez sjaja u ocima i prelijepog osmjeha, prisao je i poceo pricat: ej di si? kako si? sta radis? Bila bih sretnija da je dosao i ubio me, rekao mi kucko lazljiva nikad me nisi kao brata voljela ali nije.Postala sam poznanica, cak ni prijateljica.Da sam bar tada shvatila i nekim drugim putem krenula Ja sam se jos vise trudila, sve sto sam znala da zeli kupovala mu, svaku koju je zelio imati namjestala mu, trudila se biti mu zlatna ribica samo da se vratim bar da budem opet kao sekica.I jesam, uspjela sam.Opet sam bila najbolja, opet najdraza a izjava o mojoj ljubavi kao da se nikada nije ni napisala.Svaka moja prijateljica imala je nekoga, bar je mjesec dana bila voljena a ja sam 9 godina patila.Nisam znala kako je kad te netko zagrli, pojubi, dodirne.znala sam samo kako voljeti i to najbolje skrivati.Jednog dana sam odlucila sve prekinuti i svakom bicu svoju ljubav priznati.Kuci su svi poludjeli, sve mi zabranili, svaki dan me kontrolirli.ali sta su oni bili za mene i moju ljubav?? Nista, samo ljudi koji ne znaju iskreno voljeti.zaboravila sam da postoje.Oni su me izdali, ni u jednom trenu me nisu podrzali.Vise se nisam trudila da budem najbolja, da budem obiteljska slatkica, najmlada dobra curica.Mrzila sam ih, skolu, svoj razred, prijatelje.Htjela sam njegovu obitelj, njegove prijatelje, htjela sam njegov zivot umjesto svog.Cekala sam ga satima, prosao je cijeli dan, noc, jutro, popodne cinilo se kao vjecnost.Sjecam se njegova baka se spustila u prizemlje zgrade: Jeste li poludjeli, ti ovdje cijeli dan i noc a on ispred zgrade ne klupi Otvorila sam vrata zgrade i stala na vrh stepenica prisao je i stao kraj zadnje.Nikad prije nisam vidjela suze u tim zelenim ocima.Ej, ne mogu zivjeti a da ti ne priznam koliko te volim i koliko sam te voljela svih ovih godina.Nasmijao se, prisao mi i uhvati me za ruku, dodi, sjedi kraj mene.Lagala si me znas? Volim te braco.Nasmijala sam se, bila sam djete kad sam te srela, bila bi to djecija ljubav ne bi uspjeli a to nisam htjela, onda sam shvatila da imas toliko onih u prolazu to nisam mogla zamisliti da budem, uvjek si me ucio da budem ponosna, pametna, da ne budem nicija lutkica.Nasmijao se.Znas braco rekla sam smijuci se ovako mozemo pricati satima daj da skratimo muke pa mi reci mozes li me voljet, mogu li biti ja i samo ja u tvom zivotu? Sutio je, gledao je u pod, mogla sam cuti kako dise, cinilo se kao da je vjecnost prosla kad mi je rekao: Mlada si, nisi nista prosla, samo trening, skola, poludjet ces za koju godinu i ostavit ces me.Znas da si mi sve na svijetu, daj mi vremena.Vremena? Dala sam ti 9 god. Bili smo djeca, nisam znao.Sjecam se da sam ga jos samo jednom za ruku primila i tiho izgovorila: Ako te ikada netko bude volio bar malo poput mene zivjet cu mirno jer cu znati da imas nekoga tko te voli i usrecuje a tvoja sreca mi je najvaznija.Dala sam mu narukvicu bijelog zlata koju sam imala od kad sam se rodila, tiho sam rekla: Neka te sjeca koliko sam te voljela.Okrenula se i otisla.Kao da sam si zivot za sve vremena olaksala.Sljedeci dan je zvao, molio, objasnjavao... ja nisam htjela razumjeti, sad sam se htjela namjerno inatiti, da vidi sta znaci zbog ljubavi patiti.Godinu dana je molio svaki dan, da krenemo ponovo kao par.A ja? Uzivala sam da me moli, ponizavala ga, ismijavala ga, na njemu iskaljavala sve one zabrane koje sam imala od obitelji radi ljubavi prema njemu, a opet kad bih dosla doma plakala sto sam tako tvrdoglava.Tesko bi netko to mogao shvatiti, bila sam cura koja je htijela patnju vratiti.A uostalom on me ucio da nikada ne dopustim da postanem igracka, sad me volis, sad ne.sad mi se javis, godinu dana ne... Moj zivot je izgledao poput pakla, kuci su me zbog njega izludivali, njega zbog svog ponosa nisam htjela.Nisam vise mogla izdrzati sve zabrane, sve svade, sva optuzivanja bez razloga i jedno jutro sam jednostavno odlucila odlazim.Ispisala sam se iz skole, napustila trening, prijatelje, obitelj, sve.Otisla sam 900 km dalje gdje nikoga ne poznajem, gdje me nista ne njega ne posjeca, nema laznih optuzba.Zivjela sam iz dana u dan, misleci biti ce bolje, zaboravit cu ga, neka pati malo zbog mene pa cu se vratiti, moram mu pokazati kako je meni bilo tolike godine.Godinu i 6 mj.nisam nikoga nazvala, zivjela sam u sestrinom stanu, drugoj drzavi, drugom gradu.Prvih dana bilo mi je dobro, privikavanje na grad, ljude, novi dom, samacki zivot, skolu, prijatelje, bilo je lijepo neko vrijeme... A onda griznja savjesti, kako je? sto radi? je li sretan? Ima li nekoga koga voli? Misli li na mene? Brojala sam dane da mi zavrsi skola i da se vratim.Ipak kuci ce mi biti najbolje, u svom gradu najlijepse, on ce mi se vratiti i sve ce biti kao sto sam zeljela prije.Grad, ljudi, Prijatelji sve je bilo isto kao da nikada nisam niti otisla.Isti dan potrazila sam ga.Srela sam prijatelje i odmah ih za njega pitala.on ti je negdje okolo, ne znam nismo ga vidjeli dugo, nije u gradu, on je puko, njemu je droga pojela mozak... Svasta sam cula.Morala sam ga naci.. i jesam isti dan.Njegove oci vise nisu bile onako sjajne i lijepe, nije imao djecacki osmjeh... dugo smo stajali jedno kraj drugog bez rijeci, Oprosti mi... tiho sam izgovorila gledajuci u pod, Oprosti.Zagrlio me, stisnuo me uz sebe Uvijek ces biti moja kraljica rekao je.Pomislila sam sve je uredu, ljudi pricaju gluposti.