Pauk je jasno dao do znanja Kulušiću, zajedničkim kolegijem s Burićem, da su to njegove ambicije.

Spomenuti minuli rad, čija su najvažnija ostvarenja zabilježena dvije godine prije izlaska ovog albuma, LP-om Film i mini-LP-om Film u Kulušiću, bili su dobar temelj koji su frontmana skupine, Jurislava Juru Stublića, predstavila kao zanimljiva autora, glazbeno sklona melodioznom popu, a tekstualno u potpunosti uronjena u trenutak generacije koja je stasala na potezu između Zvečke i Blata.

No, najjača strana tadašnjega Filma ipak je bila izvođačka snaga sastava, još i danas uvjerljiva svakomu tko na gramofonu zavrti snimku nastupa uživo u Kulušiću.

Prozvani Franko Vidović, pak tvrdi kako bi Kulušiću bilo bolje da razmisli o svojoj prošlosti nego da njemu pakira neistine.

" Od prvog koncerta u Kulušiću 1984. godine se družimo.

Kulušiću je bila dosta nova rotacija i mislio je da više ne treba gubiti energiju na Kružićeve ideje razvoja; Kutli su bile dosta tiražne, tj. utjecajne i profitabilne novine i mislio je da više ne treba gubiti energiju s jakim urednicima; dr. Tuđmanu je bilo dosta svega i mislio je da više ne treba gubiti energiju na Miroslava Kutlu.

Prije odlaska u vojsku su se dečki odlučili (privremeno) oprostiti od publike koncertom 6. siječnja 1982. g. u legendarnom Kulušiću.

Sjećate li se Kulušića, petka u Kulušiću, Blue Moona?

Počeci Pere Mirmana sežu u daleku 2000. godinu kad je zasvirao u Komiži na otoku Visu u Aquarius Clubu, nakon toga u zagrebackom Aquariusu, OTV-u, Kulušiću...

Kada sam vidio da više ne ide, da ne može, odlučio sam napraviti tulum u Kulušiću 1999. godine i završiti stvar, reći - ljudi, gotovo je, nama više smisla i kraj.

Mislim, taj LET 3 mi je oduvijek bio fantastičan, još od kada sam kao klinka uletjela na njihov koncert u Kulušiću gdje je trometarska kokoš bila glavna zvijezda na stageu.

U naponu snage Pixies su 1989. svirali u zagrebačkom Kulušiću, a dvije godine kasnije i u Ljubljani.

prolaze vremena, mijenjaju se mediji, formati, modeli promocije plakat je u ona davna vremena, prije 20, 30 godina, često bio i prvi kontakt s bendom iliti prva poruka nabrijanih glasnih klinaca vasceloj vasioni najčešće preljepljena preko oglasa za plesni tečaj na banderi. ili uličnom sivozidu. nismo se, u ta davna pretpotopna vremena, ni majspejsali ni ličnoknjižili. poruke su bile na ulici i za ulicu, nule i jedinice su ostale privilegij onih bradonja s etf-a ili sličnih pederskih fakseva. zaista, ko dječaku mi je nečiji plakat značio puno više nego danas. slušao sam demo bendove, pohodio blind date gigove, demo ikseve, yurmove i ostala čudesa gdje bi po prvi put sreo svatove za koje nitko nikad nije čuo. bilo je najnormalnije slušati i odlaziti na nešto što nikad nisi čuo, nemaš blagog pojma o čemu se radi. danas, kaže mi jedan gazda kluba u moj klub ne može doći izvođač bez najmanje 15 hitova. malo si računam, pa to je sat i petnaest minuta čiste špice, ono, svi vrište na plafonu od hitovizije i nije to šef rekao bezveze, ne može on održavati program ako sadistički ne drži taj kriterij. (ipak, koliko je poletaraca, bedovskih ili solo, koji imaju 15 fakin jebenih hitova, i još da nisu sirtaki orijentacije velemajstora huljića i njemu sličnih) jamačno, po plakatu smo dakle mogli skužiti hoćemo li/želimo li na neki no name band u lapu ili kulušiću. otkad su seksualne avanture, sveopći porno i redkarpetizacija, te jadna diskografska mašinerija preuzele primat, a artworkovi naslovnica albuma se sveli na veličinu salvete i plakati su, dobili neku (semantički) novu dimenziju. prolazeći zagrebom šamaraju me jumbo formati više nalik legalnom pozivu na prostituciju u novootvorenim javnim kućama za 20 tisuća suckera nego na najave koncerata. mislim tu na dj (evojčice polugole s gramofonima i slušalicama) čudesa i njihove turbofolk pandane u liku cece, mace i štrace sveudilj metropolice. na koja bi čovjek najradije izašao iz auta i izdrkao se. jebiga, to tome služi, to se traži, nećemo se lagati. ne znam koju bi drugu vrednotu i upotrebnu vrijednost tim umjetnicama pronašao. s druge pak strane, bendovi su na plakatima dosadno nakrebeljeni u mačo poze ili imaju neku vrstu facijalnog grča, a sve u maniri rouling stounza (hahahha, sveti ante batinović i njegova anglosaksonska izgovorna gimnastika.) još od ranih šezdesetih. a za stounze nisu ni čuli, što ih zaista ne amnestira. zaključno: o kako mi svi idu na kurac. sve je u jednoj te istoj špranci vidi me, pogledaj me kako sam lijep, primijeti me, jel da sam fora?? i tu sam, kod tebe, dve ulice niže, tad i tad, moraš me vidjeti, jebena sam faca jesi, buraz, jesi, al jedva te kužim od svih tih superfora kojima si okružen na plakatnom tabletiću.

Zagrebačka će se jazz-publika Catherinea zacijelo prisjetiti s maestralnoga koncerta u »Kulušiću« kad je nastupio s legendarnim trubačem Chetom Bakerom, spasivši zapravo cijeli koncert, koji je do posljednjega trenutka visio i zbog nedolaska francuskoga kontrabasista Jeana-Pierra Rassingforsa.

U ekspanziji su bili programi poput Blue Moon-a u Kulušiću, koji su kao svoju bazu koristili glazbenu baštinu pedesetih godina, a nekako je bilo prirodno uz taj subkulturni stil, koji je isticao i srednjostrujaške potencijale uz pomoć Đavola ili Tonija Montane, zasvirati ili napraviti band.

Dana 17. veljače 1991., te nedjelje u Kulušiću, bila je sjajna večer.

Prvi put sam se skinuo u Kulušiću, sasvim spontano, i redari su me umalo izbacili van.

Za životno djelo u novinarstvu priznanje nazvano po najboljem uredniku u povijesti Slobodne Jošku Kulušiću je zavrijedio legendarni fotoreporter i foto kroničar života u Splitu Feđa Klarić.

Do promjena je došlo u Pučkom otvorenom učilištu, čije se vijeće sastoji od tri člana, od kojih dva imenuje Grad, a funkcija predsjednika Pučkog otvorenog učilišta pripala je dogradonačelniku Pašku Kulušiću, te člana Jošku Bukarici.

Pa, zbog nostalgije će većina forumaša glasat za Azru jer su bili ' 81 u Kulušiću, al recimo meni je Darkwood Dub draži od Idola, a Azra draža od Pipsa, tak da ova anketa (bar u mom slučaju) nema puno previše smisla.

Haris: Producent Tomo Ricov, početkom devedesetih, bio je DJ u Kulušiću, u klubu u kojem smo brat i ja kao studenti prava mnogo noći ostavili na njegovim večerima pod nazivom Blue moon i Tom Tom Club.

Ako si htio biti viđen, bio si u Kulušiću

U Kulušiću su između ostalog snimljeni i najpoznatiji albumi uživo domaćih rock grupa kao što su Film, Bijelo dugme, Azra, Leb i sol, EKV, El.org., Le cinema...

Sjećam se da mi je tata o Kulušiću i tadašnjoj zagrebačkoj sceni pričao još dok sam bila mala.

Do sredine 80 - tih Film su objavili još tri kultna studijska albuma (Zona sumraka, Signali u noći I Sva čuda svijeta) te 15 - minutni live mini LP Film u Kulušiću Live koji se smatra jednim od najboljih koncertnih snimaka u povijesti naše glazbene scene.

Postižu veliki uspjeh u Novom Sadu i Beogradu, a nakon toga rade zagrebački koncert na kojemu nastaje njihov najpoznatiji LP Film u Kulušiću Live.

Bila sam oduševljena, iako mi se sad čini da sam djelovala kao Kekec u Kulušiću.

Bejzbolice, kripersice i kokotice obilježile su moje rano i kasno djetinjstvo, a postao sam, ne treba posebno naglašavati, i stalna postava na Blue Moonu, petkom u Kulušiću, čim su se za to stekli uvjeti.

Nakon izdavanja albuma, uslijedili su brojni koncerti po republikama bivše Jugoslavije, od kojih su neki tri dana na beogradskom " Tašmajdanu " i dva puta u zagrebačkom " Kulušiću ".

Poslije nekog vremena javio mi se moj sada pokojni prijatelj Dražen Vrdoljak, koji je bio glazbeni urednik u Kulušiću.