O Dalmacijo, crna kutijo naše sudbine.

noćas u 22 sata i 18 minuta na polici iznad tv-a prestalo je kucati veliko metalno srce mog dragog i nikad prežaljenog Videoplayera Grunding. upravo nedje u pola posla, presnimavajući s iznajmljene videotrake neku pornjavu za Susjeda Adolescenta moj se neprežaljeni drug i suborac samo malčice nakašljao, zaškripio i ugasnuo svoju zelenu lampicu. dvadeset i dvije godine moj saborac Grunding i ja dijelili smo i dobro i zlo, i tugu i smijeh, i horror i triler, i gole žene s velikim sisama i crnce s kablovima među nogama i crtiće raznih fela i krvave ratove i plačipićkaste drame, i krv i suze. obišli smo najskrivenije kulise Hollywooda, prašume amazone, pijesak Ivo Jime, pili čaj u Sahari, gradili mostove na rijeci Kwai, jurili četveropregom po Koloseumu, smrzavali se uz Dr. Živaga i bezbroj puta ponavljali onu našu: " Iskreno rečeno, moja draga, baš me briga " oprostio sam ti sve ove godine, što je tvoja služba u mome domu plaćena suhim zlatom u onoj čvrstoj dojčmark valuti. oprostio sam ti što si za te pare obavljao samo pola posla, reproducirao, a ne i snimao. oprostio sam ti što si naporno radeći već nekoliko puta odležao u bolnici (bez dopunskog zdravstvenog osiguranja svako me tvoje bolovanje dobrano koštalo). oprostio sam ti što sam na tvoje gumice trošio više nego na svoje i što si gutao, drobio, žvakao i kidao videotrake, zbog čega sam se naplaćao penala, ali ti neću i ne mogu oprostiti to što si umro. ma sve je to kap u moru svega onog zadovoljstva koja si mi pružao u ovo vrijeme našeg zajedničkob bitisanja. znam, malo si se ljutio kada sam jednog dana pored tebe postavio onaj lijepi sivi tanki i lagani Samsung Videorekorder. znam da ti nije bilo lako ni kada sam kući doveo predivno Kućno Kino. ali trudio sam se, činio sve, da tvoje počasno mjesto među mojom tehnikom nitko, ama baš nitko, ne zauzme. i sad, nakon svih tih godina, nakon svih lutanja, nakon zajedničkih smijanja i plakanja ti si jednostavno odlučio umrijeti... ma sram da te bude, sebična limena kutijo, spodobo metalnog srca ma govno jedno iz nosa zbog tebe i tvog takvog odnosa prema mojim osjećajima nikada više, ponavljam, nikada više u moj dom neće kročiti niti jedna stvarčica sklepana u Vermahtu. od sada pa nadalje kupujem samo Japanske, Korejske i Tajvanske tehničke drugove što svijetle u puno boja, što imaju daljince s milijardu dugmića, što reagiraju na senzore i što crkavaju nakon dvije-tri godine, dovoljno brzo da se čovjek na njih nemože, sve i da hoće, naviknuti, da mu ne prirastu srcu i da na njihovom pogrebu osjetim isto što i na pogrebu susjedove mačke (one što sam je ubio kad mi je odnijela komad kobasice iz pušnici). eto ti na, naci švajn ma što te neubi onaj Bata Živojimović ' 43 na neretvi smrdljiva komunjaro omilio ti se socijalizam jugonostalgičarska napravo

uvečer imena se mijenjaju. vrijeme se spušta s kišom i nosi u sobu Saharu, iznosi iz nje toplinu i premješta je u vanjski prostor. ali, što je to izvanjsko prostoru? što predmet, nečijom tuđom voljom, nikako ne može zaposjesti? tko je to svjetlo? na ova pitanja odgovaram prostoru bivanjem: u njemu ustajem, sjedam i kažem sobo, najmanja njegova kutijo, i ja te zauzimam.

Držim te uza se mala kutijo kad sam u bijegu, da ti ne puknu elektronske cijevi.

Imam 17 i po godina popusim kutiju eventualno kutijo i po na dan... pusim bijeli ronhil i pusim od 6 razreda osnovne... sad nemam pojma koliko je to godina racunajte sami...

ŠUKERU KUTIJO KUPI SI MAXI SKUTER.

- Kaži mi, kaži, kutijo čarobna, ima li tamo plesača boljeg od mene

Brrrrrrr. Vuna, kutijo, a? meeee-eeeee-eeee. (interna

A ti si moja duhovna vodilja pa daješ moju godišnju ocjenu zalaganja i znanja... kutijo brzo stižeš do svoje granice