Muža još volim i u meni još uvijek ima nade da nam može biti kao nekada,... problem je što kriza očigledno postoji, a dragi misli da mi nemamo nikakav problem, njemu je sve divno, ja mu kažem ti ne percipiraš problem, ali ja ti kažem da on postoji... jer seksamo se, ručak je skuhan, sve ono tekuće što treba biti, razumješ, samo ta praznina koja nije od jučer, već duže vrijeme (oko godinu dana, skoro cijeli naš brak) je tu i netko ju popunjava... a dragi misli da smo presretni, a zašto jer on ne vidi moje potrebe i ne trudi se da ih zadovolji, mada mu ja odavno alarmiram na to, preklinjem, pokazujem i molim ga da se više posveti vezi, da se potrudi da nam bude kao nekada, da nađe jedan dan u tjednu, ne mora biti cijeli samo za nas, da mi pokaže da nisu svi drugi važniji od mene, ali jebi ga... netko jednostavno goni svoje do besvijesti... a ja nemam snage da budem cijelo vrijeme rospija, da mu sjedim nad glavom i kvocam i žalim se a on da mi kaže ja ne znam šta ti hoćeš, nama je super, tako je to draga moja... da mi pada na pamet još nešto čime bih mu dala na znanje da kad kažem Da mi nije ko prije, da on shvati to i nešto poduzme, stvarno bih to učinila, ali ne znam šta bi to više moglo biti, možda: