ovo je jedna vrlo nategnuta formulacija. često se u nas prepričava ta (ne) zgoda iz vremena velike depresije, ali nitko ne govori da je ta politika na kraju bila neuspješna i da je koštala velikih para i same amerikance. danas se ponuda hrane regulira proizvodnim kvotama, koje i nas očekuju u eu. inače, zgodno bi bilo da sa svojim istomišljenicima prokomentiraš sljedeće: hrvatski seljaci po inerciji svake godine siju pšenicu koju nemaju kome prodati, pšenicu koje na svjetskom tržišti ima koliko-hoćeš, pšenicu koja ne postiže bog zna kakve cijene (ali koliko za nju treba raditi - super). s druge strane, kao što sam kažeš postoje u svijetu područja gladi. e, sad me zanima: ako hrvatski seljak ima viška pšenice, a ima, zašto onda ne pomaže gladne u etiopiji, odnosno trebaju li hrvatski seljaci ono što ne mogu prodati dali džabe ili bi njihov trud netko trebao platiti (hrvatski porezni obveznici???). daklem, tko je taj moralno svjestan koji bi trebao osigurati da se hrvatski viškovi pšenice usmjere gladnima u etiopiju? (možda ne bi bilo loše da i naši imacki vinari ubace koju bocu vina u pošiljku, ali opet tko će zatvoriti financijsku konstrukciju?