Tako već desetljećima lamentiramo o tome da smo bogodmano elitno, nipošto masovno turističko odredište, da se ne mogu ovuda " šepuriti " babuške, rode, čaplje i ostali suveniri, siromašni gosti i sve tako, ali skoro pa ništa ne činimo da budemo to što mislimo i držimo da bi trebali biti.

- N ije naše da o tome lamentiramo.

Nažalost, na toj konferenciji sam shvatio da niko ko ima moć nema takvu namjeru i da je nama ostavljeno da žalimo, sahranjujemo i lamentiramo nad našim žrtvama i sudbinom, ali su nam oduzeti realna moć i šansa da u tom pogledu efikasno djelujemo.

Da uzmete riječi svih ljudi iz filmskog i TV biznisa sa svake njihove večere u posljednjih 35 godina, našlo bi se tu stvari o kojima i mi razgovaramo, lamentiramo o promjenama, udaru tehnologije.

Umjesto da lamentiramo nad gubitkom ruskoga čistoga dobroga ukusa ili pokušamo pretvoriti Rusiju u pravu zapadnu zemlju, važnije je preispitati poimanje kulture kao sustava isključivo unutarnjih odnosa s nadziranim nacionalnim granicama.

Hajde da ne lamentiramo hipotetski, ja ti dam konkretni primjer moje svekrve.

Umjesto da sad lamentiramo nad time tko je sve za to kriv ili odgovoran, poslužit ćemo se tvrdnjom Željka Jukića, direktora Sektora životnih osiguranja Croatia osiguranja, izrečenom u nedavnom intervjuu našem časopisu: " Ovu financijsku krizu možemo promatrati kao prijetnju, ali i kao priliku ".

Potaknut direktnim intervencijama 11. UrbanFestivala u Zagrebačkom Starom gradu, koje su mogućnosti koje se javljaju kada više ne reagiramo, lamentiramo i istražujemo već koristimo filozofiju i taktike koje su predstavljene geslom Tko riskira, profitira.

Umjesto da samo lamentiramo nad tim kako je stanje loše, napravile smo mali portal za kulturu, Arteist.hr, registrirale istoimenu udrugu za kulturu i nove medije, a pokrećemo i biblioteku Arteist.

Obično pišemo o veselim stvarima ili tuđim nevoljama, ponekad lamentiramo o svojim problemima, no eto ja sam danas odlučila reflektor usmjeriti na karakteristiku koja je prisutna u svima nama i koja nas ne čini baš najboljim ljudima.

Umjesto da ovdije lamentiramo u tome kakve zakone trebamo donijeti za ravnopravnost pojedinih marginalnih društvenih skupina trebali bi napraviti pritisak na zakonodavce da državne zakone poslože tako da omoguće dostojan život klasičnim obiteljima.

Lamentiramo i skladamo žalopoljke koje paraju srce.

To je ono kad se nas pet, šest, sedam skupi pa zajedno lamentiramo da nas ni približno dovoljno ne cijene, uvažavaju, a pogotovo plaćaju.

Najdraži dio mi je kad se pravimo nevinašca, trepkamo okicama i ljupko lamentiramo.. ko te tjerao da se nabodeš.. lijepo sam rekla da imam bodlje.. i da grizem.

I ne... mi nismo neki sado mazo likovi... koji stalno s guštom lamentiramo o boli.

Cijelo vrijeme lamentiramo o opasnostima Islama, o opasnostima koje nam on donosi.

No mi kao tipični nehajduci lamentiramo dok banditi ruše i srce našeg grada i pociganjuju cijelu zemlju.

Dokle god mi lamentiramo ko guske u magli neće biti pomaka.

Treću godinu zaredom, podvlačeći crtu pod 365 dana na odlasku, lamentiramo o krizi u izdavaštvu, uz zaključak kako je opet objavljen manji broj novih knjiga.

Nisam mislio ni na Feral, ni na Baga (premda sam ga spomenuo), govorio sam o svijesti nas (ne mene i tebe i ljudi koji ovdje nešto čitamo i lamentiramo), mislim na one " nas " (većinu) kojima je svejedno, koji kažu da će opet birati ove jer su se već nakrali pa valjda neće krasti dalje (?).

Dok mi lamentiramo, Rodan i Malena spokojno stoje na livadi, pored ampera koji je još prije pola sata bio pun ribe.

Da ne lamentiramo dalje o ovome, poslusat cemo album, te sami procjenite, koliko su kritika i publika bili u pravu prije cetrdesetak godina.

... haha... ne triba očajavat sve će doć na svoje... svijet i priroda oko nas ima fascinantnu sposobnost korekcije i oporavka... ovo vrime triba svatit... ka vučja vrimena.. i u njima triba naći smisla i upotrebljivosti... ne valja ih tek tako otpisati i reći... da u šta san izgubija godine... bilo je i puno težih vrimena za ovaj narod.. i za ove prostore... ali ne smije se potcjeniti ni ova sada.. dapače.... jer naizgled nema nikakvih kataklizmi nad glavam ovih ljudi.. ni glada ni rata... ali nadvila se kataklizma.. jednostavnog prirodnog opstanka.. ljudi ovih krajeva... nedajmo da sve krene u... totalnom pogrešnom pravcu sa kojeg nema povratka.. nedajmo da se sve izbriše... da se svo obiteljsko srebro... rasproda.. stisnimo redove i djelujmo ka prava zajednica... jer jedino tako imamo šanse... da opstanemo u ovom globaliziranom... svijetu.. gdje prije svega vlada zakon većeg i jačeg naroda.... prave kušnje su tek ispred nas... ovo o čemu mi lamentiramo tek su sitne mrvice problema... ali mrvice koje nas upozoravaju kako moramo složiti kockice unutar... vlastite kuće.. i pomesti prvo ispred vlastittog praga... aj živili...

Dok mi lamentiramo, Rodan i Malena spokojno stoje na livadi, pored ampera koji je još prije pola sata bio pun ribe.

To sve skupa jasno govori o kome veceras lamentiramo.

Draga Ally, želim ti sve dobro, ali moram reći: nisi bila iskrena - ni prema sebi u braku, ali ni ovdje prema svim komentatorima: pustila si nas da filozofiramo i lamentiramo o navikama seksa u braku i narcisoidnim muževima i sličnim tircama itd., a onda si nam naknadno bacila u lice argument pred kojim sve izgleda kao glupo filozofiranje i pred kojim svi komentari padaju u vodu: bolesno dijete.

I dok lamentiramo o pravima i slobodama izgubit ćemo i jedno i drugo.

Uvijek me zanimalo kako su se osjećali ljudi tog vremena i okolnih prostora poput nas sada, koji čitamo i slušamo kako desnica u Evropi raste, tražimo uzroke tome, lamentiramo i chatamo.... a tamo negdje se valja nešto što bi moglo uzrokovati posljedice poput WW2..

Dragi i poštovani moji državljani, koji ovdje komentirate, želio bih vas obavijestiti, da dok mi ovdje lamentiramo i raspravljamo, iza naših leđa odvija se PUZAJUĆA IZDAJA suvereniteta ove naše države Hrvatske, pristajanjem na NEOBORIVOST ODLUKE ARBITRAŽNE KOMISIJE koja bi se trebala sastati radi rješavanja Slovenskog zahtjeva do dobije VIŠE OD PRAVA PROLASKA koja već sada ima, nad Hrvatskim morem u Piranskom zaljevu

A sad kad je iluzija gotova, kad smo otplesali posljednji tango izgubljenih duša, sad na momente lamentiramo i poželimo vratiti prošlost i poništiti sve što se zbilo, jer bi tako bilo lakše proživjeti tjeskobne noći dok se okrećemo u krevetu deprivirani sna, držeći jastuk u fatalnom zagrljaju dviju zaljubljeničkih individua koje su imale toliko toga reći, ali su ih riječi u ključnom momentu izdale, sposobnost govora su izgubili.