Puno uspješniji i kraći je bio njegov rat protiv Langobarda.

U ranom srednjem vijeku ovi prostori su na udaru mnogih osvajača, Gota, Langobarda i Huna.

Otada Karlo nosi i naslov kralja Langobarda, a 780. osniva Italsko Kraljevstvo i za kralja postavlja svojega sina Pipina.

Kada je na Božić go dine 800. moćni zapadnoeu ropski kralj Franka i Langobarda u Rimu okrunjen za cara, na siboličan je način započela jedna nova etapa u životu kršćanskih naroda.

Na nesreću, u bitkama između Langobarda i neovisnog napuljskog kraljevstva kao plaćenici su počeli sudjelovati i Saraceni.

Pipin Mali zatim otima 755. Ravenski egzarhat, koji su prethodno osvojili Langobardi i ne vraća ga Bizantu kojemu je pripadao prije osvajanja Langobarda, nego ga predaje papi kao protuuslugu.

Njome je dokazao da je taj ugovor istinit, a papa iz tog ugovora bi trebao biti sveti Agaton. [ 4 ] Osim toga, utvrdio je temeljem papine poslanice bizantskom caru Konstatinu IV. iz 680. godine odaslane sa rimskog uskrsnog crkvenog sabora, da su još 680. među Slavenima djelovali biskupi, odnosno da je kršćanstvo još prije primilo korijena među Slavenima ("... Između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih sluga (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti... ").

Ova mjesta svjedoče o velikim dostignućima Langobarda koji su emigrirali iz sjeverne Europe i razvili svoju originalnu kulturu u Italiji gdje su vladali velikim teritorijem u 6., 7. i 8. stoljeću.

Tereni današnje Hrvatske su se, u različitim vremenima, nalazili u rukama različitih vladara: Langobarda, Karla Velikog, Mađara, Turaka, Habsburgovaca, a sam Kvarnerski zaljev i okolica pod vlašću Venecije.

U Italiji, već u ranom IX. stoljeću, Pavao Đakon opisuje u svojoj Povijesti Langobarda kako je kralj Luitprand volio loviti jelene i srndaće u piemonteškoj šumi Orbi, a Novaleška kronika iz istog stoljeća bilježi i večeru koju je Karlo Veliki upriličio za Adelechija, svog budućeg vazala, sina poraženog kralja Desiderija, i na kojoj su kao delicije dostojne samo najviših velikodostojnika za stolom, služena jela od srnetine, jelenovine i medvjeda.

Godine 1004. poveo je Henrik rat protiv markgrofa Arduina od Ivreje, koji se proglasio za kralja Langobarda, a podržavali su ga i neki talijanski biskupi.

Većina velikaša i biskupa sjeverne Italije prešla je tada u Henrikov tabor, koji je 14. svibnja 1004. u Paviji okrunjen za kralja Langobarda (Rex Langobardorum).

U ranom Srednjem vijeku (7. stoljeće) na područje južne Italije i Ancone pristižu mnogi Hrvati koji sudjeluju u ratovima Bizanta protiv Langobarda.

Dojam koji ostaje nakon čitanja Povijesti Langobarda može se opisati kao sjajno literarno iskustvo.

Na kraju treba napomenuti da je Povijest Langobarda prvo izdanje nove biblioteke " srednjovjekovnih latinskih pisaca povjesničara i književnika u dvojezičnom izdanju " pod imenom " Orbis latinus ".

Zajedno s Langobardima 567. uništili su Gepide, a nakon odlaska Langobarda 568. na Apeninski poluotok postali su gospodarima Panonije, podvlastivši tamošnja slav. plemena.

Idućih desetljeća A. zajedno s podložnim slav. plemenima ratuju na Balkanu s Bizantom, te čestim pohodima pustoše teritorije zap. susjeda (Bavaraca i Langobarda).

Tek je papa Grgur III., na rim. saboru 731., potvrdio podjelu dviju crkava prema postojećim polit. granicama između Bizantinaca i Langobarda.

Drugi važni dio ovog nasljeđivanja započinje povijesno dokumentiranim vjenčanje Austrikuse, kćerke tadašnjeg kralja Gepida za Waka kralja Langobarda (vladao 510 - 539).

Tijekom stoljeća bio je dio Bizanta, pod vlašću Langobarda, franačkom vlašću te valšću Mletačke Republike (XIII.

Radio je na obracenju Langobarda u Italiji te Angla u Britaniji.

Slom i nestanak Zapadnog Rimskog Carstva u V. stoljeću prouzrokovao je na području Gorskog kotara stalne promjene gospodara od Langobarda do Franaka i Bizanta.

Podijeljena je u deset poglavlja u kojima se razmatraju geografska obilježja prostora, upravne prilike u kasnoantičkoj južnoj Panoniji, zatim djelovanja tzv. seobe naroda, od razdoblja hunske prevlasti i nazočnosti raznih germanskih etničkih skupina na ovome području Ostrogota, Gepida, Herula i Langobarda preko avarskog osvajanja i dolaska Franaka kao nove sile u srednje Podunavlje do dolaska Mađara i njihova smještaja u istočnom Međuriječju u 10. stoljeću.

Poslije geometrijskog formalizma i ornamentalne umjetnosti koja je dominantna, kod Merovinga i Langobarda u V-VII stoljeću u opticaj se ponovno uvodi novac na kojem dominira lik vladara ovjenčan lovorovim vjencom, kao na čuvenom Karlovom denaru, gdje je na aversu prikazan njegov lik s natpisom CAROLUS IMP (erator) AUG (ustus), dok je na reversu prikazano pročelje hrama sa četiri stupa, a hram podsjeća na rimske hramove, te natpis CHRISTIANA RELIGIO.

Bizantska vlast u Istri bila je prekinuta kratkotrajnom provalom i okupacijom Langobarda (751. - 774.).

Kaštel s " tornjem torbi " i Gospinom crkvom izvan zidina (Santa Maria foris portas) u Castelsepriou (Varense) - bivši starorimski castrum koji je pretvoren u stražarnicu samostana posvećenog Gospi, a koji je postao prva trgovačka postaja Langobarda u 8. st.

U šest knjiga Povijesti Langobarda Pavao je obuhvatio događaje koji vremenski sežu od mitskih vremena langobardske prošlosti do 744. godine.

Iako je njihov sadržaj teško ispričati u nekoliko rečenica, za prvu knjigu može se ukratko reći da opisuje podrijetlo Langobarda, njihovu domovinu Skandinaviju te seobu prema jugu, dok je drugom knjigom obuhvaćena seoba iz Panonije u Italiju.

Treća je knjiga ponajviše posvećena ratovima između Langobarda i Franaka te ostalim događajima u 6. i 7. stoljeću.

U četvrtoj knjizi nalazi se opis raznih događaja za vladavine Agilulfa, zatim mnogi podaci o papi Grguru Velikom te niz vijesti o odnosima Langobarda sa Slavenima i Avarima.