Francuski povjesničar Jacques Le Goff jedan je od najvećih predstavnika nove povijesti, u kojoj je naglasak povijesnih istraživanja s političke povijesti stavljen na povijest mentaliteta i historijsku antropologiju.

Davno je tome kako je konstatirano da je Berlusconi došao na vlast zahvaljujući televiziji (toj pretpostavci priklanja se i Jean-Pierre le Goff), a sada je kucnuo čas da taj isti bonvivan i fićfirić definitivno nestane s javne scene.

Takvom stajalištu blizak je i Jean-Pierre le Goff koji piše o reklamnom totalitarizmu, pozivajući se na propagandna pravila nacističke ere.

Hobsbawm je istaknuti britanski intelektualac, marksist i komunist, jedan od najcjenjenijih živućih povjesničara. 5. Intelektualci u srednjem vijeku, Jacques Le Goff (Jesenski i Turk) Le Goff se zauzima za istraživanje " jednog drugog srednjeg vijeka " koje se temelji na proučavanju kolektivnog imaginarnog, tj. onoga kako su ljudi zamišljali i doživljavali zbilju. 6. Zašto čitati filozofe - u pedeset kratkih poglavlja, Nadežda Čačinovič (Naklada Ljevak) U knjizi se od autora do autora u više-manje kronologijskom nizu nabrajaju razlozi zašto bi se neko njihovo djelo čitalo, a da za to ne postoji izvanjska prinuda.

Jedan od najvećih predstavnika nove povijesti jest francuski intelektualac Jacques Le Goff kojega mnogi smatraju, s obzirom na njegovo proučavanje razvojnih komponenti kulture, mnogo više historijskim antropologom nego klasičnim povjesničarom.

Ipak, kada se 1997. pojavio prvi svezak Rano doba hrvatske kulture - u hrvatskom, engleskom i francuskom izdanju, bilo je jasno kako se sav trud isplatio, stvoreno je djelo - kako to naglašava i Jacques le Goff, francuski medievist svjetskog glasa, u svom predgovoru francuskom i engleskom izdanju - " koje će učiniti da se zbog svoga neznanja crvene mnogi njezini francuski čitatelji, ja prvi, u ovoj knjizi vidjet ćete procvat jedne od najljepših europskih umjetnosti ranoga srednjeg vijeka ".

Le Goff vjeruje u ujedinjenu Europu, u Europu već razvijene civilizacije koja mora, povijesnim hodom naprijed, samo iskoristiti svoje nasljedstvo u sadašnjosti.

Ali nije posrijedi samo dosjetka za cijeđenje novca i imutka: to je ipak " duhovna revolucija ", kako je ocjenjuje Jacques Le Goff, kojom je manihejski bipolarizam ranoga srednjeg vijeka umekšan zonom nade da kazna nije vječna, nego vremenska.

I dok Buchanan izlaz vidi u u očuvanju integriteta jedne nacije, Le Goff, sa svojim uzletnim humanističkim duhom, upravo u različitosti vidi ljepotu Zapada (Europe), u spletu raznolikih ideoloških, kulturnih, povijesnih sastavnica.

Iako je svoju knjigu Stara i naša Europa obogatio duhom optimizma i tolerancije, Le Goff vidi i mnoge demone Europe koji se ponavljaju i danas, koji opet potvrđuju tezu o dugome trajanju.

To su goleme knjige, a za prvu je predgovor napisao poznati francuski stručnjak za srednji vijek Jacques Le Goff.

Le Goff vjeruje u napredak Europe, jer povijest za njega nije vječno vraćanje istog nego hod prema naprijed, dobra primjena tradicije.

Upravo otvarajući se ona je od vremena antičkih Grka učinila velike stvari, tvrdi Jacques Le Goff (Toulon, 1924), jedan od najutjecajnijih svjetskih povjesničara i medievista.

Knjiga Za jedan drugi srednji vijek sastoji se od 18 eseja, u kojima se Le Goff bavi svakodnevnim navikama srednjovjekovnoga čovjeka i njegovim vjerovanjima, a pažnja mu je usmjerena na nekoliko društvenih fenomena.

Le Goff skida mrlju sa srednjeg vijeka, istraživački ga i značenjski uzdiže, nakon njegove zapostavljenosti, šabloniziranosti.

Ipak, posljednjih su desetljeća znanstvenici i humanisti kao Johann Huizinga i Jacques Le Goff te prije njih Ernst Robert Curtius (svi su prevedeni na hrvatski) " otkrili " civilizaciju srednjeg vijeka, koja je posve različita od spomenutih, ali jednako složena i vrijedna...

Pisao mu je navodno i poznati francuski povjesničar, specijalist za srednji vijek Le Goff koji propast Rimskog Carstva tumači demografskom krizom zbog prevladavanja hedonizma i gajenja homoseksualizma.

Proučavanju najrazličitijih vrela iz vremenskog razdoblja u rasponu od 9. do 18. stoljeća, time, usput, prekoračivši povjesničarske umjetne periodizacije i ocrtavši povijesne fenomene " dugog trajanja ", Smiljanić prilazi kroz prizmu modernih teorijskih dosega izučavanja društva koje su svojim djelima postavili Jann Assman, Paul Connerton, Chris Wickham, Geoffrey Hosking, Jacques Le Goff, Susan Reynolds, Elizabeth Tonkin i drugi.

U ovome eseju Le Goff propituje trajanje Europe u kontekstu današnjih i sutrašnjih izazova, smatrajući kako se današnja Europa mora osloniti na vlastitu dugu povijest kako bi uspjela u 21. stoljeću.

Hrvatskim čitateljima posebice bi mogao biti intrigantan način na koji Jacques Le Goff određuje mjesto Hrvatske u europskom prostoru i vremenu: ona, naime, Europi nudi jednu od najljepših umjetnosti njezina ranog srednjeg vijeka.

Drago mi je da mogu najaviti nekoliko sjajnih novih naslova, od prijevoda primjerice: Jacques Le Goff - " Za jedan drugi srednji vijek ", Jan Assmann - " Mojsije Egipćanin ", Sergio Givone - " Povijest ništavila ", Michel Foucault - " Vladavina sobom i drugima ", zatim jedan novi naslov Giorgia Agambena - " Vrijeme koje ostaje ", te od domaćih izdanja monografiju slikarice Melite Bošnjak, i knjigu Leonide Kovač o umjetnicama 20. stoljeća.

Jacques Le Goff u knjizi Intelektualci u srednjem vijeku kaže da je u re č eno doba grad bio samo ono mjesto koje je imalo samostan bili su oni rasadišta kulture, duhovnici kao obrazovana č eljad bili su skriptori, komentatori, kompilatori i autori, pa je razumljivo zbog č ega su teme sastavaka vezane uz teološki nauk.

Svijet i vrijeme imaju jasne konture: kao što je u jednom svom davnom ogledu o srednjovjekovnom imaginariju Jacques Le Goff govorio o vremenu trgovca i o vremenu seljaka, o različitim ritmovima koji organiziraju svakodnevicu, tako danas postoji i ritam vremena trkača.

Zanimljivo je da su to sve pripadnici šireg kruga povjesničara koji su na tragu poznatih analista (Bloch, Febvre, Le Goff) radili na monumentalnom historiografskom djelu Histoire du corps (2006.) francuske grupe autora (Corbin, Courtine, Vigarell).

Ako postoji neki novi predmet historije, to je sigurno tijelo (J. le Goff) zacijelo Venera Anzotica u jednom potezu, u prvoj zapisanoj riječi, ne suprotstavljena unutar same sebe, već sredstvo za ostvarenje poetskog čina (Užitak i osjet... puna vode, puna krvi, puna sokova, puna života, kipti... posvud se rastvara od žeđi i želja).

Tako su ovaj apel podržali i glumci Hellen Mirren, poznata kao kraljica Elizabeta iz istoimenog filma, američki glumac John Turturro i oskarovka Tilda Swinton, pisci i filozofi Andre Glucksman, Bernard Henry Levy, Luis Sepulveda, Tahar Ben Jelloun, povjesničari kao Timothy Garton Ash i Jacques Le Goff.

Budućnost se mora osloniti na ovo antičko nasljeđe, koje je još od prapovijesti neprestano obogaćivalo Europu, čineći je unutar šireg svjetskog konteksta neizmjerno kreativnom u svom jedinstvu, ali i u svim svojim različitostima. " Iz predgovora prvom izdanju, Jacques Le Goff

Le Goff je pravi komparatist umije iskazati sve interakcije, umije neko doba predstaviti križanjem svih disciplina i povijesti, i umjetnosti, i filozofije.

Jacques le Goff jednom je rekao: " Za crkvu vrijeme je dobro od Boga, a kamate su špekulacija vremenom tj. dobrom koje ne pripada čovjeku nego Bogu. " Takvo je razmišljanje bilo u Srednjem vijeku, ali kad prebacimo to na sadašnje vrijeme, može se reći da se bankari znaju igrati Boga.

No, Le Goff ipak više ističe Europu kao pozitivno nasljeđe (sivih ćelija) kao stvaralačku Europu s tradicijom grčke, rimske, srednjovjekovne civilizacije, s tradicijom humanizma, prosvjetiteljstva, modernih znanosti u 19. i 20. stoljeću, a pravi početak njezina razvoja smješta u srednji vijek.