pokušao sam pokloniti nešto nekom ali činilo se kao da u paketu nudim i sebe. poklon je odbijen a ja sam ostao na uglu, s kartom u ruci za pogrešnu zonu. ušao sam u autobus, tramvaj ili vlak i ne znam kako će to završiti. slučajno je dan žena. vozač je gledao kroz mene, a ja sam gledao kroz kontrolora. putujemo kroz ovo pomalo nezainteresirano, ali bol me počela sustizati noću i ne znam kako će to završiti. i dobro je što ne znam. jedino, htio bih malo istovremenosti, a to je izgleda najteže. kao u sportskoj kladionici. milijuni ne padaju s neba ili se to događa drugima a ja sjedim i ne znam kome se smijem javiti. pružam osobnu kontroloru, ne prepoznajem sebe na fotografiji ali on je, izgleda, zadovoljan. pisma odlaze još uvijek na pogrešne adrese. slovačka ili slovenija, ne sjećam se više. upućujem banalne čestitke, možda da odnesem bombonjeru kolegicama. vrijeme je pregazilo ovaj datum a čak se i ime mjeseca promijenilo. nitko se više ne bori. pogledaj na televiziji nitko se više ne bori cezar pozdravlja legionare, plamenovi lete u zrak na martovske ide, nitko se više ne bori. sva zadovoljstva postala su isuviše neodređena, a ovdje me u pisanju prekinuo majčin telefonski poziv i čestitao sam joj dan žena, sjetio se kako smo ga u školi zvali i majčinim danom, a to je sad nešto drugo, a ona je pričala o nekim porezima a meni su misli tako daleko od poreza a tijelo mi traži da se malo pobrinem za njega a ja obećavam hoću hoću hoću