A kako je pala ta paučina (istina, pretanka i lelujava), koja nas je omotala nakon svega što smo imali/ne imali desilo se obično i jednostavno: od svega tek se osjetila ona zakukuljenost i napetost, klupko niti; koje dugim dodirima sa osobama kojim moramo, zato što smo htjeli i to sebi ako i nismo sasvim uvjereni neprestano tvrdimo, trošiti zajedničko vrijeme; odmotavamo neopazice i neprimjetno; koprena iza koje se nije krilo ništa jer nismo usprkos obmanjivanja nikad ni sami mislili da se nešto krije, spala je, paučina misli i osjećaja o njoj potrgala se i viri to ništa jasno i razgovijetno, bez iskidanih linija, prijeloma i tangentnih dodira.