Jednom je u Zagrebu napadao snijeg do koljena, sve se sledilo i zaledilo; profesor iz likovne umjetnosti nam je odgodio tri puta ispit prethodno.. u predvečerje, išla sam na taj ispit korak po korak jer je sve bilo zaleđeno na FF, nikada prije a niti poslije nisam išla korak po korak, sve puno snijega koji nitko nije očistio, nebo je bilo bistro i posuto zvijezdama, a ja sama u toj nikad duljoj ulici cupkala. na red sam došla potonja; pitao me Leonardovu Posljednju večeru, kako je postignuta dubina na slici? velim: Isusom Kristom profesor: zuri u mene koda mu nešto nije jasno i veli mi: ovo je najljepši odgovor koji sam dobio naravno, pitao me detaljnu analizu slike, razdoblje i slikara; izađem van, ne vjerujući da je konačno taj ispit gotov (odlagao nam je tri put zbog snijega) pita me kolega: koliko si dobila? pogledam u indeks i velim 5 on veli: ti nisi normalna zašto? kolega: obično Bog zna za 5, on za 4, mi za 3 ja: zahvalit ću Bogu što je odgovarao umjesto mene kad sam izašla van, opet brdo snijega, ovaj put smo se svi grudali ko ludi i padali na tur stoput.