U tom kontekstu je don Josip iznio svjedočanstvo profesora Enzia Franceschinija sveučilišnog profesora u Padovi, a kasnije i rektora Katoličkog sveučilišta u Milanu, koji je bio Leopoldov penitent te se sjećao koliko je žalostan bio Leopold zbog tih predbacivanja da je popustljiv prema penitentima.« Jednom mu se povjerio: Kažu da sam previše popustljiv i da olako dajem odrješenje, čak i onima koji i nemaju pravu nakanu. Šireći ruke dodao je: Pogledajte me, gospodine, mislite li možda da se grješnik baca na koljena preda mnom ili je to zapravo radi Gospodina Boga? Leopold je, poput Pavla koji se rado hvalio svojim slabostima da se u njemu nastani snaga Kristova, rano shvatio da je ljudska nesavršenost, kad ju se prihvati s vjerom i kao volju Božju, izvrstan put koji vodi prema Bogu i savršenstvu blaženstva«.