sad si me sjetila... kad se moj najmanji rodio drugi dan je odvežen u šok jer ništa na njemu nije radilo kako treba... srce, pluća, glavica... ma katastrofa... agonija od nekih mjesec i pol... ajde, stanje se poboljšalo, došao on doma... kako ga u šoku nisam mogla dojiti tek nakon mjesec i pol smo se mučili naučiti ga na sisu nakon flašice... nakon par dana i to nekako krenulo, kad 5. dan nakon njegovog povratka iz bolnice moj tata vozi najstarijeg u školu... vraća se i kaže, mali je imao nesreću, pobrala ga učiteljica autom na pješačkom prijelazu... taj dan kao za peh nisu radili telefoni, mobiteli, ma ništa, neznam ni dan danas kaj je bio, ali je cijela općina bila bez telefona... mi u ambulanti, ajd mali je bio pri svijesti, ali sav razbijen, preko UHF-a smo uspjeli dobiti hitnu, ali oni iz hitne kažu, na autoputu teška saobraćajka, sva vozila su tamo, morate čekati... i čekamo mi, stavili mu šanca, nisam ni lesija mogla dobiti on je bio na poslu... ajd nakon neka 2 sata stiže hitna, jurimo pod rotirkama u bolnicu, fala bogu da je bio samo lakše ozlijeđen jer da nije...: ne zna: u bolnici još nekih sat vremena čekamo, pa na ultrazvuk, rtg... kreten na rtg-u mu zaboravio snimiti lakat... vraćaj se dolje... nekih 6 sati nakon nesreće konačno na odjel...: rolleyes: dođemo tamo, primi nas viša sestra, sve 5, kad iz mene izbije sve ono što valjda u tih zadnjih mjesec i pol nije... više su skakali oko mene nego oko djetata, kolko sam tulila... glupača...