Konačno, za razliku od naci-fašizma koji vidi smisao postojanja društva u permanentnosti sukoba, liberalna demokracija i komunizam vide rat kao nešto privremeno i nužno kako bi se dosegnulo idealno društvo i poredak (komunistički ili liberalno demokratski).

Oni Srbi koji se u inat realnosti grčevito drže svojih mitskih fantazija, ili pak prosvećeni, liberalno-demokratski pogled Zapada odnosno svi oni koji se sa tim pogledom poistovećuju što uprkos nanovo neuspeloj terapiji i dalje veruju u tu dijagnozu?

Zatim je hladno ustavnopravno poentirao da je u Hrvatskoj crkva odvojena od države, što bi valjda trebala biti dovoljna garancija da ustavni liberalno-demokratski poredak stoji, bez obzira na to tko što govorio u ime većine.

Jer, liberalno demokratski ratovi u Iraku i Afganistanu su dio desne neokolonijalne politike prema vani jer je postmoderna ljevica, u čiji fond ideja spada i teorija univerzalnih ljudskih prava, pa i prava na nacionalno samoodređenje, na život bez hegemonije i ugnjetavanja, iznutra potkopava.

To je klasični liberalno-demokratski argument kontra Billa.

Ako pažljivo pratite simboliku narodnih protesta tada, ne govorim samo o kosovskim Srbima, govorimo i o Albancima i simbolici koju su takođe i oni koristili, malo je tamo zahtjeva za slobodnim medijima, privatnom inicijativom i ovim nekim vrijednostima koje se obično vežu uz liberalno-demokratski poredak.

Dok prvi ne zadire u liberalno-demokratski složaj kao povijesno upitan, drugi je rezultat revolucionarne aktivnosti " odozdo ".

Viktor Ivančić pak u činjenici da su svi osim jednog saborskog zastupnika glasali za ulazak u NATO, a manje od polovine građana podržava ovaj potez, vidi nešto što je nazvao " liberalno-demokratski fašizam ".

Komunistički zakon o pobačaju nije ništa manje (bio) poguban za nerođenu djecu, negoli je to neki liberalno-demokratski zakon o pobačaju.

Vraćen je na snagu liberalno-demokratski Ustav iz 1888., pisan po uzoru na belgijski, po kojem je Srbija postala ustavna monarhija (kralj Aleksandar bio ga je suspendirao 1894.).

Klasičan nacionalizam u biti nije liberalno-demokratski.

Liberalno-demokratski politički model postaje nepotreban u političkoj areni samo onda kada vrednote budu prihvaćene, a naše društvo je još daleko od toga, zaljučio je Gjenero.

Te teze, pa i druge elemente nacističke i fašističke ideologije i prakse, današnji liberalno-demokratski svijet nije samo osudio nego se sam izgrađivao upravo na jasnoj opoziciji svim tim postavkama.

Međutim, ako pogledate većinu uspješnih gospodarskih poteza, oni su primarno liberalno-demokratski.

Bez obzira što je najjača stranka koalicije socijaldemokratska, svi modeli - od gradnje autoceste do poticane stanogradnje, kao i odustajanje od državnog vlasništva - bili su liberalno-demokratski modeli.

Liberalno-demokratski nadahnuti mediji moraju ovdje i sada razobličavati uzročnike moralne ogorčenosti ljudi, objašnjavati strukturu neprovidnih situacija kako bi razgrađivali ogorčenje koje se može pretvoriti u lavinu dezorijentiranog gnjeva, u izvanredno stanje, u noć u kojoj su sve krave crne.

Najsažetije, on bi se sastojao u tezi da nasuprot vladajućem konsenzusu po kome globalni kapitalizam i liberalno-demokratski sistem predstavljaju jedino prihvatljivi horizont i optimalni oblik ekonomskog i političkog života, izlaz iz svojevrsnog post-političkog ćorsokaka sadašnjice i afirmacija politike Istine, (nasuprot politici rukovođenoj doksom i definisanoj pragmatičnim kompromisima), mora imati formu povratka Lenjinu.

Nakon Drugog svjetskog rata teorija totalitarizma se dalje razvija, te dobiva svoju konkretnu znanstvenu formu obuhvaćajući kao predmet analize sve režime koji nisu bili liberalno demokratski.

Ovdje vidimo nove izvore napetosti u političkom polju, kroz moguće čitanje da će premijerka usmjeriti svoj politički eros prema narodu na način koji ne bi bio liberalno-demokratski.

Današnja liberalno-demokratska hegemonija održava se svojevrsnim nepisanim Denkverbot koji je sličan zloglasnom Berufsverbot u Njemačkoj kasnih šezdesetih - u trenutku kad bi netko pokazao minimalni znak angažmana u političkim projektima koji su namjeravali ozbiljno izazvati postojeći poredak, odgovor je neposredan: ' ' Kako god to bilo dobronamjerno, to neizbježno vodi u novi Gulag ' ' (str. 8.) Danas, stvarna sloboda mišljenja znači slobodu dovođenja u pitanje dominantni liberalno-demokratski konsensus - ili ne znači ništa. (str. 9.) Modernizacija stvara novi obskurantizam, smanjenje slobode nam se predstavlja kao povećanje slobode....

Toèno je, naime, da liberalno-demokratski model pati od golemih, možda i fatalnih deficita to, nažalost, ne treba posebno dokazivati.

Na jučerašnjoj konferenciji za novinare, kojoj su, uz Jozu Radoša i Zrinku Glovacki-Bernardi, predsjednika i potpredsjednicu Libre, sudjelovali i Mladen Godek, predsjednik Vijeća Libre, te Vojmir Roša, čelnik šibenskog ogranka te stranke, novinari su upoznati i s ostalim zaključcima skupa po kojima će nova stranka programom, imenom i znakovljem očitovati liberalno-demokratski karakter.

Taj posebni (recimo seksualni, regionalni itd.) identitet nije brana emancipaciji nego ono što u demokratskom pluralističkom poretku upravo želimo biti: nenadomjestive osobe, a to nam u naše vrijeme omogućuje jedino takav liberalno-demokratski poredak.

U svojim političkim tekstovima Žižek polazi od teze o vladavini postpolitičkog konsenzusa zasnovanog na uverenju da su kapitalistički način proizvodnje i liberalno-demokratski politički sistem odneli konačnu pobedu nad svim alternativnim oblicima društvenog i političkog života.

Ovaj konsenzus se očituje u nepostojanju bilo kakvog ozbiljnog pokušaja da se zamisli društvo čiji bi socijalno-politički poredak bio drugačiji (Žižek, 2002: 544), pa, iako je teza Frensisa Fukujame vrlo brzo pala u nemilost, mi i dalje prećutno prihvatamo da liberalno-demokratski, globalni kapitalistički poredak, na neki način predstavlja najzad pronađeni ' prirodni ' društveni režim (Žižek, 2001: 159) (5).

Kada kritička misao dođe do susreta sa Realnim, tj. do tačke remećenja slobodnog funkcionisanja Kapitala, ona potpada pod Denktverbot, nasuprot kome Žižek ističe stav da danas stvarna sloboda misli znači slobodu da se u pitanje dovede dominantni liberalno-demokratski ' post-ideološki ' konsenzus, ili ne znači ništa (Žižek, 2002: 545).

Pored toga, ideologija trećeg puta dodatno homogenizuje liberalno-demokratsko političko polje jer svojim odustajanjem od strategije klasične levice prepušta radništvo i antikapitalističku retoriku novoj populističkoj desnici koja, kao element pretnje, osnažuje liberalno-demokratski konsenzus: Populistička desnica teži da zauzme teren koji je napušten od strane levice kao jedina ' ozbiljna ' politička snaga koja još koristi anti-kapitalističku retoriku, mada često presvučenu nacionalističkim, rasističkim, religijskim omotačem....

To izlaganje tek predstoji: no, u tom poslu ne može se zaobići prikaz načina na koji naši autori, htijući ostvariti vlastiti program, pogrešno predstavljaju liberalno-demokratski model.

Lako se izrugivati s Fukuyaminim shvaćanjem ' kraja povijesti ', ali većina ljudi danas su fukuyamovci: liberalno-demokratski kapitalizam prihvaćen je kao napokon pronađena formula najboljeg mogućeg društvenog poretka, i sve što nam je preostalo jest učiniti ga još pravednijim, tolerantnijim, itd.

Taj liberalno-demokratski poredak jest jedini koji mi danas smatramo legitimnim i za njega se imamo zahvaliti nadasve Hobbesu.