Za to je reprezentativan tip memoarske autobiografije u kojoj se, često u više svezaka i s luksuznom opremom (portret autora kao prilog), biografskim sredstvima zdušno radi na monumentaliziranju i heroiziranju subjekta, pri čemu se on prikazuje kao središnja figura u važnim događajima njegova vremena ili u odnosu prema značajnim suvremenicima (Bodenstedt, 1888, 1890; Schack, 1888; Dahn, 1890 - 1895; Pietsch, 1893/94, 1904; Hanslick, 1894; Heyse, 1900, 1912; Lindau, 1916, 1917).