U takvome je kontekstu i sama impostacija lirskoga subjekta molitvena, intencionalno usmjerena prema Drugom, božanskome objektu koji znatno nadilazi svaki ljudski govor, no koji se, po subjektovu zazivu, implicitno upleće u sam poetski izričaj i korigira ga u skladu sa svojom majestetičnošću.

Nemir lirskoga subjekta - zaljuljanog mišlju o napuštanju i smrti - svoj će izraz pronaći u njegovu to mirnijem pogledu, u skladu pjevanja/pripovijedanja, u nadrealističkoj igri, koja strah svojom magijom umiruje.

Romantični Sergio Leone i sofisticirani Wim Wenders s egzistencijalnom pustopoljinom u svakome kadru, s univerzalnim potenciranjem praznine u kojoj dobro zaziva, pravda poteže revolvere i puca, najčešće u prazno, pa dragi, šašavi Charlie Brown, sve su to uporišta, oaze lirskoga subjekta.

Situiranost subjekata fabule njihovih istaknutijih stihova ne odvaja se i ne osamostaljuje od jezičnog iskustva: ÂťJedini pomagač ti je bil tvoj strai/Tuliko put pošpotani hervatski jezik./Leta su stekla, edno za drugin, se si na dalÂŤ ⠀ izričaj je lirskoga subjekta iz djela Matilde BĂślcs Tri dana Židani, a u djelu Jolanke Tišler Kajkavska ruža sličan smisao izgovara osoba u prvom licu jednine: ÂťKaka slobodna misel se zdigla, rano i veselo/Da pravicu deli sakom poštenom čoveku/Kajkavska ruža, reč vu vencu rodice) Živa žar v dušaj kre Mure i DraveÂŤ.

Šaroliko i posredovano makrokontekstualno iskustvo lirskoga subjekta kao subjekta svijeta iz ranijih zbirki, u novijim je Jendričkovim pjesničkim knjigama motivski fokusiranije, locusno sve uže, geografski određenije (Sisak, Kupa, Srijem), iskustveno neposrednije i individualiziranije.

Mora i popratna snolika priviđenja duševni su feomeni koji se snažno prepleću s folklorom i s pučkomedicinskim predajama, a Matoševi se slikovni korelati za stanje njegova lirskoga subjekta na te predaje očito nadovezuju.

Posjeduje afektivni i dramatski potencijal: afektivni jer upu ć uje na senzibilnost lirskoga subjekta, a dramatski jer č itatelja poziva na interpretaciju kojom bi trebao razriješiti prividnu ili stvarnu semanti č ku napetost izme đ u pridjeva i imenice.

U Beogradu je godinama djelovao i pjesnik Ivan Gudelj (1933.) koji je svoje stvaralaštvo posvetio traženju jedinstva između lirskoga subjekta i svijeta zemlje i kraja u horizontalnoj perspektivi i na vertikali povijesti i mita.

Uvodna, gotovo programska pjesma (Preludij) izri č e poziciju lirskoga subjekta, njegov svjetonazor i vlastit ritualni obred pisanja, pri č emu se dade jasno prepoznati i Kamovljeva svijest o ozna č iteljima, i to upravo lakanovski ozna č iteljima falusne zna č ajke.

Riječ je o nizanju slika, događaja, doživljaja, stvarnih i najrazličnije transponiranih, o kipućemu bujanju mašte, o maštovitosti onkraj jeftine nakane da se konstrukcijom svidim, dapače, stalno je u tekstu propitivanje autorske pozicije, jastva lirskoga subjekta.

Iako i u drugome dijelu zbirke, Mamasafari, prevladavaju pjesme-crtice, pred nama su mnogo refleksivnije pjesme u kojima može iznenaditi vrlo jednostavna i nenametnuta misaonost lirskoga subjekta, koju slijedi slutnja nekoga tajanstvenog, višeg smisla, no pomalo nedorečenog.

Pjesma ' Početak ljeta ', na primjer, jednostavna je skica obitelji koja se sprema kući s plaže protkana pitanjima osobne sreće i zadovoljstva lirskoga subjekta, u kojoj početak ljeta ne predstavlja samo okvir za prizor na plaži nego i dolazak zrelije dobi lirskoga subjekta.

Naime, Istanbulske razglednice koje nas uvode u zbirku rezultat su spoja vizualnih, akustičnih i gustativnih senzacija Istanbula i poneke refleksije lirskoga subjekta.

Snažni izvansubjektni poticaji za tekstualno uobličavanje prelamaju se redovno kroz transparentno izgovorenu i čvrsto pozicioniranu instancu lirskoga subjekta, tako da nema, kako smo navikli čitati u postmodernističkoj poeziji, mehanizama koji to Ja žele prikriti, već, naprotiv, otkrivaju ga kao glavnoga koordinatora materijala iz kojega izrasta tekst.

Cilj je kolegija da se analizom izabranih tekstova hrvatskog pjesništva 19. stoljeća ukaže na instanciju lirskoga subjekta, njegovu strukturu i poziciju unutar autorskih i stilsko-formativnih poetika od romantizma do modernizma kao i unutar poetičkih i socio-kulturnih strategija u proizvodnji identiteta.

Autorsko je autobiografsko usidrenje lirskoga subjekta u grad odrastanja, Vinkovce, ispisivanje objektivnog i subjektivnog vremena.

Prosvjetljenje lirskoga subjekta moguće je samo u šamanskome transu, u ritualu odbacivanja stvarnosti da bi se ona sagledala u svome pravome značenju tek duhovnim, unutarnjim očima.

Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt hvata u brzu tempu gradskog življenja (Pjesma, Grad, Ples, Pjesma pjesnika).

Nije to tek egzistencijalisti č ki svjesno prihva ć anje svakodnevnoga sivila, nego prije dramati č no pa i prkosno hrvanje s neizbježnim hlapljenjem životne supstancije: Naši se glasovi gube u daljini svjetlucaju na pu č ini/koju nemilosrdni vjetar i neuhvatljivo tkanje kida/i raspadnuto rida rida sumanuto i glasove guši/bez nasušnog kompasa vrluda u duši koju grkost/duši kad sve smisao gubi i duša na glavi dubi/izokrenuta ko mokra gumena rukavica kad sve/postaje kmica u kojoj se neobranjeno otapa žudnja. Kao što smo ve ć rekli, vrlo razli č iti emotivni koloriti lirskoga subjekta poezije Ljerke Car Matutinovi ć nastaju zbog raznolikih pozicija tog subjekta u odnosu na ljubav.

U fusnoti za svoju pjesmu Heronejski lav, objavljenu u zbirci iz 1898., Silvije Strahimir Kranjčević objašnjava naslov (riječ je o spomeniku iz IV. stoljeća p. n. e. koji se u njegovo vrijeme restaurirao) i navodi: " srećna Helado, kraj ovakovijeh uspomena " Sama pjesma oslikava sliku sličnu poznatu Fuselijevu crtežu žene podno ostataka golemog rimskog spomenika Konstantinu I. koji se ponekada naziva Melankolija nad ruševinama: Heronejski lav potaknuo je lirskoga subjekta na razmišljanje o nekadašnjoj slavi Helade, njezinoj povijesti i kulturi.

Beznađe koje obuzima lirskoga subjekta te poeme s obzirom na suvremenost, analogno je Medićevoj viziji oskvrnute tradicije i ravnoteže, razvidnoj i u cijelom njegovu dosadašnjem radu i razvoju.

Ta se, naime, pjesma okuplja oko riječi dušica, koja se tematizira u raznim značenjima vezanima uz istog označitelja (unutarnji dio gume za bicikl, svjećica upaljena za pokojnike, djevojka koja se zvala Dušica), ali sva ta značenja spomenute riječi obilježavaju i različita stvarna sjećanja lirskoga subjekta, natopljena gustim ugođajem osobne povijesti.

Pavličić) i umjetnosti, a jedinstvenost Petrakova rukopisa koji se kreće u rasponu od intimističke do političke poezije leži u njegovu (auto) ironičnom poimanju vlastitih i kolektivnih opsesija: od tradicije, povijesti i jezika, glavnih uporišta autorova lirskoga subjekta, Petrak vremenom odustaje, objavljujući opušteno i razigranim stihom čak i vlastito »ispadanje iz povijesti«

Naprimjer o dominaciji poetskoga biografizma, prvoloptaškoj priop ć ajnosti, izgonu metafore iz pjesme, imperativu komunikativnosti i jasno ć e, tematsko-motivskoj linearnosti, o institucionalizaciji lirskoga subjekta ili pjesminoj svijesti koja gotovo uvijek ishodi iz iste monotone to č ke.

Analiziraju li se pjesme pozornije, s obzirom na oblikovanje lirskoga subjekta, motivsko⠀ tematske i stilske različitosti, čini se vjerojatnijim kako je riječ o dvama različitim autorima čije su se pjesme našle u zbirci.

Pri tome, u skladu s romantičarskom poetikom, elementi prirodnoga svijeta ne funkcioniraju samo kao inventar predmeta nego kao sustav znakova te na retoričkoj razini elementi prirodnoga svijeta služe kao (označitelji) drugih slojeva stvarnosti, često kao odraz emotivnih stanja lirskoga subjekta (ÂťTer da suza već ne livam/U to more jadranskoÂŤ, Ä ekanje, Brlić, 1919: 3).

Semantizacija krajolika temelji se u pjesmi na metaforičkome označavanju prirodnoga svijeta kao vida razdrtosti lirskoga subjekta (zapad, istok, sjever; predvečerje, podne).

Pristajanje lirskoga subjekta na izvršavanje obiteljskih obveza, odustajanje od vlastitih želja i književnih ambicija, afirmira predodžbe tzv. zapadnjačke moderne kulture i rodni binarizam sa shemom žena, priroda, objekt/muškarac, kultura, subjekt: ÂťŽena nije subjekt.

Treća dvojnost koja me kidala otkako sam prvi put čula Video Games tiče se lirskoga subjekta u njezinim pjesmama.

Zbirka je u stanovitom smislu i putopisna jer oslikava ono što bismo nazvali pejzažem svijeta lirskoga subjekta te upućuje na bogolikost svega stvorenoga.