Grafički izdvojeni u zasebne cjeline, izmiču ipak odrednici lirskoga pjesništva: lirski je subjekt potisnut u infantilnu upitnost i ludizam s fragmentima govorne poezije, koja naoko doseže tradiciju Tadijinu, pa održavajući ritam i suzvučja prelazi iz gotovo prozne dikcije u pravi, vezani slog, koristeći se pritom rimarijem pučkih pitalica, poslovica i rugalica, ali bez uočljive folklornosti, premda je autor gdjekad izrazito citatan kao npr. u ikoniziranom proljetnom ritualnom zazivanju pomlađujuće snage mladoga mjeseca ili pak u citiranju dječjih brojalica koje su tako i označene: »O je, ja bum brojil:/Pezina je išel v lov,/Pak je rekel da je grof./A to neje istina,/ti si mala lažlivka.« Po umijeću integriranja pučke gnomike Golub je blizak Kovačićevoj prozi, ali rijetko prelazi u prizore seoskih tučnjava, premda i u njega znadu zaigrati bičevi i šibe, ruke i noge s paraleksičkim poentama: »On mene /.../flika flaka,/ja njega /... teda negda«.

Stoga svima, a osobito našoj omladini, želim da u dolazećoj novoj godini, počnu koristiti vlastito znanje i ukupne kreativne potencijale. Zaboravija je dodat: Živija drug Kardelj Zagreb četvrtak, 22.12. Nakon ovoga lirskoga uvoda, evo malo zagrebačke stvarnosti.

Koliko god Bošnjak pak na č elno izbjegavao bilo kakvu ideologizaciju teksta, predobro je svjestan da i sama instancija lirskoga Ja gotovo nužno dovodi do zna č enjskih okoštavanja.

Katica Č orkalo Jemri ć osvrnula se ogledom Jubilej, nadasve vrijedan na pedeset godina plodnoga djelovanja hrvatske pjesnikinje, prevoditeljice i književne kriti č arke Ljerke Car Matutinovi ć, koja je objavila sedamnaest pjesni č kih zbirki te niz eseja i kritika u dvadesetak hrvatskih i talijanskih č asopisa. Shva ć aju ć i cijeloga života zov pjesme kao sudbinu, Jemri ć eva je istaknula kako se poetesa koja predvodi prvu ligu naših pjesnikinja dragovoljno predala slojevitom procesu razotkrivanja osebujnog i intrigantnoga lirskoga temperamenta, grade ć i u dosluhu s polifonijom sadržaja i zvukova vlastitu poetiku. Igor Žic predstavlja Književni trag Dimitrija Popovi ć a, a Željka Lovren č i ć Dvije knjige o gradiš ć anskim Hrvatima u Ma đ arskoj.

U takvome je kontekstu i sama impostacija lirskoga subjekta molitvena, intencionalno usmjerena prema Drugom, božanskome objektu koji znatno nadilazi svaki ljudski govor, no koji se, po subjektovu zazivu, implicitno upleće u sam poetski izričaj i korigira ga u skladu sa svojom majestetičnošću.

: rofl: citam ovo i kazem dragom da ocu provjeriti jel klingonac ili nije i da nek mi kaze nesto lirskoga pa da vidim od koje je sorte

Kroz četiri ciklusa pjesama (Tiha invazija, Morska bolest, Gle kroz prozor, Insomnija) razvija se prava drama egzistencijalno ugroženoga lirskoga " ja ", svojevrsna snomorica, glavinjanje između realnog i imaginarnog, zbiljskog i zamišljenog, u koje su uključeni i fenomeni iz prirode, biljnog i životinjskog svijeta. 36. Dodd, Peter Trešnje: komercijalna proizvodnja/Peter Dodd; [ prijevod Andreja Marković ].

Knjigu " Ljiljan u trnju " čini kronološki izbor pjesama iz 30 - godišnjega stvaranja, u kojemu se ocrtava ' pikarsko upadanje lirskoga " Ja " iz nevolje u nevolju ' i " topografija jednog iskustva okrenutog literaturi " (M.

Anna Netrebko pokazala se u svjetlu kakvom je i inače poznajemo, neobično zagasitim sopranom postojanih visina i primjereno lirskoga izraza kojemu je pridružen veliki glumački talent.

Nemir lirskoga subjekta - zaljuljanog mišlju o napuštanju i smrti - svoj će izraz pronaći u njegovu to mirnijem pogledu, u skladu pjevanja/pripovijedanja, u nadrealističkoj igri, koja strah svojom magijom umiruje.

Romantični Sergio Leone i sofisticirani Wim Wenders s egzistencijalnom pustopoljinom u svakome kadru, s univerzalnim potenciranjem praznine u kojoj dobro zaziva, pravda poteže revolvere i puca, najčešće u prazno, pa dragi, šašavi Charlie Brown, sve su to uporišta, oaze lirskoga subjekta.

Situiranost subjekata fabule njihovih istaknutijih stihova ne odvaja se i ne osamostaljuje od jezičnog iskustva: ÂťJedini pomagač ti je bil tvoj strai/Tuliko put pošpotani hervatski jezik./Leta su stekla, edno za drugin, se si na dalÂŤ ⠀ izričaj je lirskoga subjekta iz djela Matilde BĂślcs Tri dana Židani, a u djelu Jolanke Tišler Kajkavska ruža sličan smisao izgovara osoba u prvom licu jednine: ÂťKaka slobodna misel se zdigla, rano i veselo/Da pravicu deli sakom poštenom čoveku/Kajkavska ruža, reč vu vencu rodice) Živa žar v dušaj kre Mure i DraveÂŤ.

Prozni opus Kumičić dovršava autorstvom dvaju romana s građom iz hrvatske prošlosti: Urotom zrinsko-frankopanskom (1893) i Kraljicom Lepom (1902), te reportažnim zapisima o vojevanju u Bosni Pod puškom (1886), zanimljivim i spretnim spojem dnevničkoga diskursa, putopisa, pripovjedne proze i lirskoga nadahnuća.

Povoljne glazbene dojmove nadopunili su vokalni solisti, među kojima su se najviše izdvojili Mađar Szabolcs Brickner u naslovnoj ulozi punoćom svojega lirskoga tenora (kojem je na trenutke, doduše, malo nedostajalo dinamičkog i artikulacijskog nijansiranja), već spomenuti Jurij Minenko u ulozi Lisimaca kojeg s nestrpljenjem očekujem u nekoj glavnoj ulozi, solidna Iris Kupke u ulozi negativke Rosanne.

Šaroliko i posredovano makrokontekstualno iskustvo lirskoga subjekta kao subjekta svijeta iz ranijih zbirki, u novijim je Jendričkovim pjesničkim knjigama motivski fokusiranije, locusno sve uže, geografski određenije (Sisak, Kupa, Srijem), iskustveno neposrednije i individualiziranije.

Mora i popratna snolika priviđenja duševni su feomeni koji se snažno prepleću s folklorom i s pučkomedicinskim predajama, a Matoševi se slikovni korelati za stanje njegova lirskoga subjekta na te predaje očito nadovezuju.

Posjeduje afektivni i dramatski potencijal: afektivni jer upu ć uje na senzibilnost lirskoga subjekta, a dramatski jer č itatelja poziva na interpretaciju kojom bi trebao razriješiti prividnu ili stvarnu semanti č ku napetost izme đ u pridjeva i imenice.

Ostali su, naime, zbog svoje vjere da su umjetnički postupci možda kadri na iskustvo djelovati objedinjujuće, rasvjetljujuće, interpretirati ga, dozvoliti trenutke kreativne epifanije, kao i svoje nade da je pisanjem možda moguće tik pred konačnu katastrofu zaustaviti raspadanje lirskoga, narativnog, romanesknog i humanističkoj epistemi neophodnog« ja », svakako najbliži poetici modernizma, pa je stoga danas mogućnost da se neki drugi autor na njezinu prozu nastavi u književnom dijalogu zaista mala.

Pastorela, alba i romanca spadaju u kategoriju kratkih dramskih scena; dijaloškog su oblika, više narativnoga nego lirskoga karaktera.

Poigravanje metajezikom ni malo ne onemogućuje neinformiranog čitatelja sudjelovati u eskapadama znanstveno⠀ intelektualnoga lirskoga glasa.

Sadržajem i stihom to su bile pjesmice lirskoga obilježja, kao što je i ganga.

Suprotno tomu, poetska drama Šine Milene Marković, taj morbidno-realan, mračan tekst o naraštaju rođenu sedamdeset i neke, a postavljenu putem primarnih prizora u arhetipske situacije, u režiji Slobodana Unkovskoga odlično je uravnotežila i suigru glumačkoga ansambla, dala zrelu mjeru između lirskoga i epskoga, prateći protežnu dramsku liniju koja je obilježila tu istu generaciju od nježnosti/djetinjstva do nasilja/smrti.

A uhu naročito ugodna i naročito diskretna, nedekoncentrirajuća glazba Paole Dražić-Zekić kao da je stigla iz nekoga drugog svijeta osjećaja, valjda slijedeći onu spomenutu nit autoričina lirskoga bijega od zla bezličnosti kojoj se izložila.

BOŽENA VILHAR ŽIROVNIK (Rijeka, 1906 1991) Hrvatska slikarica čije su slike mrtve prirode i krajolici nastali u duhu lirskoga ekspresionizma.

U Beogradu je godinama djelovao i pjesnik Ivan Gudelj (1933.) koji je svoje stvaralaštvo posvetio traženju jedinstva između lirskoga subjekta i svijeta zemlje i kraja u horizontalnoj perspektivi i na vertikali povijesti i mita.

Ovih nešto više od stotinjak pjesničkih uradaka pisanih u obliku klasične poezije zatvorenoga stiha, pjesama u prozi i crtica na razini haiku izraza, uvijek prožetih kršćanskim nadahnućem, općim moralnim i egzistencijalnim mjestima kao i pitanjima ljubavi i socijalne tematike, uvijek s neizbježnom laganom aforističnošću, kao da nas vraćaju na početke lirskoga govora, što nam je i jedina nada pred gubitkom u bespuću.

Studij filozofije i germanistike pohađao je u Zagrebu, a zatim u Beču, gdje je doktorirao 1895. disertacijom Bit lirskoga (Das Wesen des Lyrischen).

Uvodna, gotovo programska pjesma (Preludij) izri č e poziciju lirskoga subjekta, njegov svjetonazor i vlastit ritualni obred pisanja, pri č emu se dade jasno prepoznati i Kamovljeva svijest o ozna č iteljima, i to upravo lakanovski ozna č iteljima falusne zna č ajke.

Riječ je o nizanju slika, događaja, doživljaja, stvarnih i najrazličnije transponiranih, o kipućemu bujanju mašte, o maštovitosti onkraj jeftine nakane da se konstrukcijom svidim, dapače, stalno je u tekstu propitivanje autorske pozicije, jastva lirskoga subjekta.

Iako i u drugome dijelu zbirke, Mamasafari, prevladavaju pjesme-crtice, pred nama su mnogo refleksivnije pjesme u kojima može iznenaditi vrlo jednostavna i nenametnuta misaonost lirskoga subjekta, koju slijedi slutnja nekoga tajanstvenog, višeg smisla, no pomalo nedorečenog.