Jupiiiiiii tko bi rekao Učio, mučio, naučio, maturirao Al s tim da sam zadnje dane počeo učit.Usmeni iz struke položio odlično, znao sam skoro sve Obrana mat radnje: ušao u učionicu, ostali mentori ispitivali naveliko a moj mentor sam prelistao mat radnju i reko možeš ić.. J sam se začudio, ono ja cijelo vrijeme listam i učim maturu, mislim si da šta će me pita i onda mi sam potpisao da sam prošao... Nit me nije pitao a ostali su ove ispitivali naveliko.

Poslije je dovodila popove da me vide, koji nisu mogli vjerovati da s nepunih pet godina listam Sveto pismo.

Listam polako, čitam kaj ima novega vu našem kraju.

Da mi je dosadno nije, čitam, listam, surfam.

Poželio sam da zaista postoje, pa da ih natenane listam iza ponoći, za kuhinjskim stolom.

Listam internet portale i dnevne novine:

da ne listam po njegovoj Politici ili N.

Listam i ne znam zašto očaran razmišljam o jednom stihu/rečenici iz pjesme u prozi pod naslovom Zavičaj.

Listam Studio, TV vodič Jutarnjeg lista za ovaj tjedan i ne mogu vjerovati kakva su smeća TV producenti ponudili ljudima za blagdane, za takozvanu najluđu noć pogotovo.

Danas albume listam i ponešto skeniram.. Ako vam se poznatim učini mlin s donje slike.. U prave ste.. Viđate ga uvijek kad kod mene kliknete.. On je jedan od tri motiva iz mog headera.. To sam vjerojatno već spominjala, ali ovu fotkicu nisam stavljala.. Evo mene i moje dice slikanih prije nekih dvadesetak godina na kamenom mlinu.. Na tom mlinu sam ka dite s materom, ćaćom i braćom masline mlila.. Koja su to dobra vrimena bila...

Međutim, u ponedeljak u Sikirikiju listam novine i naletim na vrlo čudan neodobravajući tekst o Crnim očima.

Dok čekamo što će odlučiti nastavnici Filozofskog fakulteta o pozivu/naredbi da održavaju nastavu na " alternativnim " lokacijama širom Zagreba, listam svoje bilješke prethodnih dana pa evo da nešto od toga, što mi u glavi vrije, podijelim s vama.

Listam lica jedno po jedno, kao da listam knjigu potjernica, ne bih li prepoznao nekoga, ali svi su slični, slično obučeni, slično ošišani, pričaju sa sličnim naglaskom, koriste iste riječi u razgovoru...

Ponekad razmišljam o tome dal ' je agresivno od mene što se skinem iz grudnjaka i na ovakvoj obiteljskoj plaži izlažem svoje netakovelike sisone, u smislu, možda je to atak na građanski odgoj i sl... jest ono, bolimeđon za sve građane ovog svijeta, naročito male, al ' kao eto razmišljam i o tome... i naposlijetku, listam fotke što je moje dijete uradilo na plaži... ima i mene, tu i tamo, između biljaka, životinjki, oblutaka i plažnih pomagala, stvari što vizualno zaokupljaju mog jedinca... a šta reći, nisam fotogenična i gotovo

jebate bledi isus... negomda, videl sam NLO-e, par puta.. i niko mi nevjeruje.. čak i moj drug Dalibor jevidio, no on mudro šuti i ne želi o tome.. ali ja ću progovorit.. prvi puta iznda polja tam jos ' 98.. svjetsko prvenstvo.. bojam si blatobrane na poniću u kockice i vozim se, a iznad kuće neka struktura ka opčelinja saća se raspada i pad ana zemlju.. usro sam se.. drugi put.. vojska, zemonik, 2005.. ono, imam požarstvo od 2 - 4 ujutro, i ono, listam penthouse i smokvim list, dok na nebu neke dvije kugliceolepšu i stapaju se u jednu i odlaze uz čudni zujavi zvuk.. treći put.. dalibor i ja u vrtiću, zujimo na klupici, i obadva gledamo nebo, pol 1 ponoći, i ono, neka kugla klizi sim tam i ostalja za sobom obojani trga.. pobrali smo se doma u šprintu.. i dalibor je zgazil bogomoljku, a ona je nestala.. kuja prokleta siktava.. da, zaista su neobjašnjivi ti fenomeni, al ono, vidio sam kaj sam vidio, ne.. i ono, pričo mi je frend o tome, njemu se strai bavi s tim energetskim sleš paranormalnim sranjima i sve je to normalno.. i ono, brijem da sam stvioren za nekaj više, al nemogu odredit za kaj... fak, propuco sam.. nemojte se bojat kad jednom u pol noći o tvorite oči i pored vas se pijavi mali sivi s ogromnim očima i zuri u vas ui miće svojim vlikim prestekima.. daj bok.. kaj još.. e da odlazim vam polagano u Rovinj, idem radit sa starim, na par mjeseci, možda mi more pročisti ove nečiste misli i možda nađem svoj put prema svjetlu, možda nađem svoju nirvanu.. a možd as e i zaljubim.. aj pusa i dilivio jeb

- Hehe, pater iako se znamo samo ovako preko mobača, sad na vašem blogu listam i gledam ove starčeke na Misi, uvijek sve puno sad a i prije u toplicama

Dok listam stranice knjige postajem sve više nadahnut i jedva čekam s vama podijeliti Thakurine dragulje.

Znaš, listam blogove mojih miljenica, ali uvijek mi među njima fali tvoja riječ, ti bi to ljepše napisala....

Dali su u javnost registar (što je totalni kretenizam; da su si si iskopali oči sa čačkalicama iz čiste gluposti, to bi bilo pametnije nego to što su objavili registrar branitelja) i sa time su prebacili vrući krumpir na nekoga drugoga (valda narod). kaj da ja listam po tom registru i tražim tko je a tko nije na njemu i tko bi trebao biti ili nebi terbao biti?????

Kasnije sjedim u suhoj prljavoj kadi i listam tezaurus, jedinu knjigu s otrcanim, manjkavim stranicama koju sam izvadio iz plijesnju zahvaćene kutije u napol poplavljenom podrumu, potom odvlačim madrac svaku noć u drugi kut sobe...

Šta sam prokomentarisao pa sam se uvukao opet na Islamske teme, ne znam ni sam, ne mogu sad da listam.

... po prirodi nisam baš maštovita pa mi ništa ubojito ne pada na pamet i još se više zbog toga nerviram... ne znam šta da kažem, šta da radim ili mislim... ponašam se k ` o totalna glupača a plakati ne mogu... listam dnevnik i vidim da se sve ponavlja ali sada se nemam više čega odreči i više nemam snage za novi početak... osjećam se totalno prazno a u isto vrijeme ispunjeno nekom negativnom energijom sa kojom se očigledno više ne mogu nositi... znam da sam do sada to savršeno činila te da je ta ista negativna energija koja je bila moj pokretač, sada postala moje uništenje... ne mogu dalje... sve se nakupilo a jedna je kap prelila čašu i znam da sam ja zapravo sa olakšanjem dočekala taj čas... ako vam sve ovo izgleda nepovezano i bez ikakvih zajedničkih poveznica moći ćete barem nakratko shvatiti kako se ja osjećam... a te moje proklete navike se uvijek vraćaju iako ih stalno odbacujem i potiskujem, one su uvijek dio mene i moje podsvijesti...

Listam, listam i opa, ukaže mi se moj današnji post

Ä itam kada god stignem sve što mi padne pod ruku, magazine, novine, listam dok me voze, dok čekam u redu na blagajni, dok čekam na šalteru, slušam radio dok vozim auto........ svašta ujutro čuješ osim prognoze i vijesti, neki su stvarno duhoviti i zabavljaju me.Zamislite svaki dan provoditi sat vremena vozeći auto do posla, pa opet sat nazad, to je da izludiš, da nemam toga radia, ne znam što bi, pa vas ovim putem pitam za savjet, što raditi 2 x 1 sat dok vozite auto.

Svake godine ponosno iznova listam klasike marksizma i govorim: Ne snijegu

17.12.2005. mnoga lica ima ovaj grad i u hodu ih otkrivam. na noge lagane ranom zorom, u parkove uz jezero gdje mjesta bujnih imena ozivljavaju ljudi u pokretu. svakodnevno listam knjizicu o hangzhou i uvijek se iznova cudim toj mastovitoj percepciji prirode. na primjer, posjetite li hangzhou dozivjet cete " proljetnu zoru na prijelazu su ", " povjetarcem uzibane lotose u vrtovima quyuan ", otpustite svoju sjenu pod " jesenjim mjesecom ponad mirnog jezera ", ljubite na " razbijenom mostu gdje snijeg zaostaje ", otvorite se za " raspjevane zrikavce u vrbama " i uz " vecernje zvono s brda nanping " ne zaboravite nahraniti " zlatne ribetine u cvjetnom jezercu " pa dok prolazite, korakom kratkim uz " lanterne koje odrazavaju svu ljepotu mjeseca ", stici cete do podnozja " vrhova koji paraju nebo ", ali ne zaustavljajte se tu jer ceka vas " most brokatne vrpce ", " eho iz samotne doline ", " paviljon zdralova ", " pecine zutog zmaja i purpurnog oblaka ", " tigrov zdenac ", cudesna ptica feniks, kornjace koje zive tao, voda, voda, leteca voda, shui fei... ali ipak nesto najludje u ovom hot potu jesu sume oko hangzhoua. evo vec nekoliko dana za redom tragam za jednim niskim covjekom kojemu samo ime i lice znam, ali ne mogu ga naci. cujem da je majstor borilackih vjestina, putuje kinom i daje ljudima drevnu mudrost. put me naveo u obliznju sumetinu koja je vec s prvim zrakama svijetla ispunjena svim ljudskim, mozda bolje reci, kineskim navadama, jer mislila sam da znam sto sve moze biti ljudsko... sada mi je jasnije. danas. danas sam uzela oblik zmije i suljala se obraslim putevima i gajevima u kojima ljudi obavljaju svoje svakojutarnje umivanje. sto vam sve pada na pamet kad kazem umivanje? protezanje do neba, slusanje svog disanja, ozivljavanje usnulog i krutog tijela, spajanje svih mogucih duhova, svega pod kapom nebeskom, kroz covjeka, kroz tih nekoliko milijardi stanica koje trebaju zeleno, trebaju zuto i crveno, trebaju sada. a ja trebam biti stopljena, svezati svjetlu kosu, prikriti oci, spustiti teziste, koracati tiho jer u protivnom razbucat cu to jutarnje sijelo. kao mali polutan, provirujem kroz granje, a iz svakog grma netko se glasa, salje svoj dah stablu, zraku, svijetu. i sjetim se one meni drage recenice " I sound my barbaric yawp over the roofs of the world " ouaaaaaaaaaa haaaaaaa hnnnnnn taaaaaa ta suma ujutro zivi zivot koji nakon nekoliko sati prestaje. u devet sati ujutro ostaju samo ptice, i to one slobodne, jer ljudi svoje ljubimce u krletkama povedu kuci, ostaju stabla sa svojim korijenjem, a oni do tad ukorijenjeni otplutaju u donji svijet, ostaju pjesnici i pjesme na stijenama, ostaju starci i njihove majiang plocice, ostaju oznake na granama koje obavjestavaju one meni slicnima da ne tumaraju sumama jer tu zive ljudi sa svojim vrtovima, psima, svojim zdjelicama i molitvama. pa sto onda uciniti? sve su sume ovdje u biti veliki parkovi i imaju svoje poplocene puteve, svoja korita, ali ljudi vole sici, pa silazim i ja. tik do kamene staze zovu me stabla i neizgazeni puteljci, dvorane na otvorenom, vrtovi sa sojom i salatom, rubni dijelovi grada koji guta. danas je ujutro kroz tu sumu protutnjilo sigurno nekoliko tisuca ljudi. i svatko je sa sobom donio svoj mali ritual, svoj dorucak. netko je zapalio stapic i poklonio se precima, otpjevavsi pritom pjesmu suncima, netko se zavrtio oko svoje osi, otpuhnuvsi qi do vrha maca, neki, mnogi, a pogotovo zene predale su se ritmu kineskog popa ili neke tradicionalne melodije. zanimljive su mi starije zene koje njeguju drevne forme plesa, ima u tim pokretima tijela puno mahovine i sedre, starokineskog snjofa. u gustisu, medju stablima i na tvrdo utabanoj zemlji jedan je stariji covjek pricao sa svojim qiem, polako iskusavajuci silu tezu, ulazeci u meditaciju cinilo se kao da jase na ledjima zmaja. mogla sam tako ostati satima, promatrajuci ih sto rade, no krenula sam dalje u dan prisjetivsi se rijeci malog kineskog prijatelja: zelis li upoznati staru kinu, budi brza. a sto znaci brzina u ovom svijetu? malim stepenicama penjati se unedogled..... judi moji

Listam metodički časopis Matematika i škola i tamo je također na sličan način prikazana evolucija našeg školstva pod nazivom Kako se mijenjaju upute na ispitima:

23.05.2013. u 13:44 h Nyc1 je napisao/la: Listam teletekst HRT1 i pod brojem 115 pise - Omejac: Sud PODRZAVA kurikulum

Ey odlučila sam se javit... mislim da ste se već naviknuli da mi se ne pišu postovi, al dobro... dani su mi već prešli u nekakvu rutinu, mislim, probudim se, idem u školu, pod odmorima učim za test il pišem zadaću, vratim se, ručam, budem na kompu i tak... iskreno, htjela bih nešto zanimljivije. možda se sječate da sam prije par mjeseci pisala knjigu... kad je se sjetim, ma užasna je ispala... možda sam previše samokritična, al mi se čini ko da ju je petogodišnje dijete pisalo. problem je u tome što imam inspiracije, ali ju ne znam iskoristiti. i to me živcira. najradije bih sve što sam ikada pisala izbrisala i počela ispočetka. počela sam neku drugu pisati... i isto imam inspiracije, no opet mi se čini da će bit loše. mislim, užas. što god radim, mislim da mogu bolje. a to bolje nikad ne dođe... al stvarno, imam odlične roditelje, brata, zdrava sam i to, o prijateljima bih mogla razgovarat (mislim, nije da ih nemam, al dosta mi je što sam nekima frendica samo iz njihove koristi). dečka nemam nit mi treba. bar ne još. mislim, imam odličnu frendicu iz Rijeke, razumijemo se i tak to, al et ti jarca, udaljeni smo par stotina kilometara. i nije isto. bilo bi najbolje kad bi ona došla u Požegu, al šanse za to su 1:10000. i što tu sad mogu učinit? možemo se čut svaki dan na msn-u, no kud još idemo u različite smjene, tu se još možemo vidjet samo preko praznika. isto tak, listam neki dan autobiografiju jedne iz razreda (dala mi da se upišem), i kod onih svojih frendica koje su mi tobože među najboljima, nijedna nije napisala mene među njima. mislim, neki će reći da to uopće nije velika stvar, al mene tak neke sitnice povrijede... i samo bih htjela da konačno imam nekog tko će bit kuća do moje, da idemo u istu školu, razred, sjedimo u istim klupama, komentiramo nastavnike i dečke... i da nas s pravom zovu najbolje frendice. je li to toliko puno? ne, nisam u depresiji, ali nisam ni najsretnija. jedino mi preostaje nada. nada da će jednog dana sve biti bolje. ipak sam optimist, ne?

listam knjigu. zabilježim par pjesama. poezija. poezija? poezija. razmišljam o tome kako ne poznajem ljudi dovoljno da svaki od njih zauzme mjesto na prstima moje dvije ruke koji bi otišli u knjižaru i kupili zbirku pjesama. trepnem i ćošak maramice za skidanje šminke mi upadne u oko.