I vidim ih tako natiskane kako se u milionima koprcaju na pustoj postapokaliptičnoj pješčanoj vali vrebajući žrtvu, nekoga tko se u njima prepoznaje. jer poletjet će samo ako I kad se netko u njih prišteka, ko u cameronovom blockbusteru. dječak u mailu spominje narko. narko je nastao tako što je borščak na probi krenuo vrtiti one početne tri harme na basu. odmah sam se zaljubio u taj antibasistički tretman instrumenta, zaustavio nešto što smo do tada radili i počeo sređivati borščakovo šeprtljanje trudeći se da krug ima glavu i rep. (kako krug može imati glavu i rep, pada mi na pamet?) kasnije smo, najviše tićo, kraljić i ja, razvijali stvar u raznim smjerovima. nakon početne zaljubljenosti na prvi pogled, očekivano, uvijek slijedi gnjavaža. frustracija. tako to ide.. paralelno sam, roštajući po sebi, došao do teksta koji me se, huh, stvarno ticao. jako. u to sam vrijeme proživljavao prilično bolan prekid, kako i doliči friškim drajcigerima. lunjao od neprikrivenog bijesa do totalne pekmezavosti. recimo da mi je narku uspjelo napraviti balans koji u niti jednom trenutku ne kliže u patetiku. mjesecima smo drljali po pjesmi, pun kua verzija. napravili smo stvar sa, činilo mi se, puno previše nekompatibilnih dijelova koji stalno nešto kreću pa stanu, pa malo cuknu, zatvaraju se i otvaraju ko rolete. cjelina mi nije dihtala. bojao sam se da naprosto nije dovoljno prohodna, razumljiva. meni razumljiva. ipak, ono što me konstantno klalo je oasisovski zvučni zid gitaretina u kompletnoj disproporciji s fragilnošću teksta. po tom sam se zvučnom urnebesu ispod sebe derao ko pavijan kojem upravo gule kožu. naprosto, nisam si u takvom okruženju vjerovao. a to je neodrživo, neoprostivo. nikako se nisam mogao pomiriti s tom emocijom jer je nisam prepoznavao kao svoju, nego kao pretenziju, imitaciju prave emocije. otišli smo snimati ploču u tivoli, s pjesmama kakve smo napravili u rupi. u tivoliju smo proveli mjesece. narko me sve više klao i klao, a ponajviše zato što je svima osim meni bio tak super. jednog jutra sam, ne znam točno čime ponukan, nazvao srđana sachera, svakako jednog od tri frajera čiji me rad ko balavca inspirirao da se ovim bavim, da imam band. siguran sam u jedno, njega je stvarno zaboljelo lijevo jaje dotiču li se mene babilonske baklje, radnička klasa, nena i još buljuk njegovih pjesama ili ne. sigurno nije imao vremena da se bavi takvim tričarijama, jer se bavio sobom i svojim kurcem, kako bi to lijepo sažeo biff. poslao sam mu narko i poput malog prvašića priupitao što da radim s pjesmom koja mi se čini totalni auzmeš. bez nade da će to čovjek ikad poslušati. i gle čuda zove on za par dana sacher pri aparatu. čuj, dragi dubravko ivanišu ripperu, a kaje tebi u toj tvojoj pesmici refren? ja velim sanjajući uvijek idem tebi. ma daj, kaže on, to je pripjev, refren je ono (pjeva u slušalicu) daaa li sam ja tako davan. tu trebaš očistiti šumu od drveća, dragi moj ovaaaj u holivudskim pričama moj bi lik nakon razgovora s mentorom valjda ispremiješao cijelu pjesmu (kao da to prije toga na probama već nisam pokušavao milju puta), pola toga izbacio, i ko profesor baltazar u svečanom odijelu s novim izumom došao pred svjetinu iz banda. o ne, nije bilo tako. s gospodinom s. s. - om se nisam složio ni oko čega, ali bilo je sjajno to što je i njega pjesma počela klati, do te granice da je pristao doći do nas u deželu uglavnom, nekadašnji srđan sacher, sadašnji samuel sacher i budući santiago sacher ubrzo se stvorio sa sitarom usred tivolija i tamo proveo puna 3 dana. uh, al je to neka velika stvar, pitate se? bogami, meni i danas je prva je dva dana skršio na pripremanje prstiju za sviranje sitara () jer je, žalio se, izvan forme. treći dan je snimao. to su jedina tri dana koje je proveo bez svoje životne družice otkad su se upoznali i to u društvu mekinjavaca, kojih velika većina nema pojma što i zašto je on uopće tu, jer, ponavljam, pjesma im je bila savršena, pec pec, ne diraj rođena je prozračna, bajkovita, nepretenciozna, sitarom provučena ljepotica. istinabog, predugog trajanja za singl. čim je taj sitar zazvonio, od prvog tona, bio sam siguran da mi se emocija vratila kući, ko lesie. tamo gdje je toplo i tamo gdje se osjeća dobro. hvala ti srđane/samuele/santiago za sva vremena stvar smo ostavili robertu moormanu (amsterdamskom producentu kojeg smo, btw, pozvali u studio da uvaljuje loopove i zvukiće u već gotove pjesme uglavnom, da nas modernizira, ha ha čovjek većinu vremena nije znao što da radi ni s nama ni s tim songovima mučio se po cijele dane ko vuk samotnjak u izolaciji male režije studija opkoljen čudnovatim spravicama, tipkama i šarafićima) da je remiksira. inače mrzim tipove koji su pametniji od pjesme, pa drkaju po njoj, premeću razmeću, razgrću, a sve to na bazi nemuštog loopa koji im se pričinio kao dobar nazivnik. još više prezirem sebe kad takve tipuse zovem da mi rade paprikaš od stvari zato jer nije dovoljno komercijalna. a mladi to vole nabijem i njih i sebe. ali nizozemac je zaista poštovao što smo napravili i pjesma je remiksom definitivno dobila na singličnosti. kasnije smo upravo moormanovu varijantu koristili u spotu mauricia ferlina i prilično je sigurno da je takvu najviše ljudi poznaje. suma summarum, na kraju nije ispalo ni po bendovom, ni po mojem, nego po dačerovom. tako se, dragi moji hrvati, ulazi u europsku uniju:)