vukovar je grad u kojem sam prvi put bila par godina nakon njegovog oslobodenja i bilo mi je jako jako lose od uzasa koji je jos uvijek zracio iz rasutih zidina, praznih cesta, rupa u fasadama.. grad u kojem su golema stabla nadvijal zidove kuca umjesto krovova.. umjesto krovova u cijeloj ulici jer nije bilo nijednog grad koji je tri godina nakon oslobodenja jos uvijk bio vise mrtav nego ziv a dunav je i dalje tekao pored, daleko praveci se da ga se to ne tice.. u pustoj ulici mi ovoj ali ni onoj nije bilo covjeka samo neki miris uzasa rupe velicine covjeka prolazile su kroz zidove robne kuce, a mislim da jos i danas prolaze i sunce je svijetlilo i nije bljeskalo, a na mitnicu nisam otisla tada.. ni do vodotornja.. cucnula sam sa strane i povracala i povracala i povracala... a uzas je ostao i zlo je i dalje lebdilo.. kasnije tog dana poceli smo raditi prvu luksuzniju zgradu za vladu dok su gradom i dalje vladali duhovi uzasa, kao i jos mnogo godina kasnije..