vjeruj mi, (osobno proživljeno), bolje je da se ljudi civilizirano rastanu, nego da djeca čuju lupanje vratima, psovke, gledaju uvelo majčino lice stisnuto u grčevitu masku, pokušaj da bude hrabra i ne pokaže djeci koliko je ranjena, i tupi pogled oca koji osobni bračni neuspjeh utapa u karijeri, autima, ljubavnicama. da ne pričam o histeričnim ispadima gdje suđe skup sa stolnjakom leti po stanu, i nebrojene večeri pune tišine i migrene, uz glavu obavijenu maramom natopljenom mirisavim solima. ne zaboravljaju se zaboravljeni rođendani, jer se upravo oporavlja od šutnje. mučne šutnje nepostojanja. nema slike. nema tona. sjene u hadu, koje lutaju i spotiču se o vlastite špekule kotrljajućih jada.