I na kraju lutko draga bolje ti je da se držiš svog Rojsa i njemu slične ekipe nego da se ovdje bezveze blamiraš. (reuf 02.11.2007., 18:39:04)

je pun sam bubulja po kiti od prcanja takvih nosačica boleština kao što si ti lutko. dobro ti je rekla ona lezba vsb kučko (ivl kanivl 19.08.2008., 15:19:58)

U konkurenciji za prvu nagradu bili su: Mihael Bogčev s pjesmom " Lutko lutkice ", mlada Emili Genda " Ostavit ću svitlo ", Ivana Zelić " Neka mi ne svane ", Anđela Kvartuč " Jutro ", Anđela Brajnović " Roba s greškom ", Olga Savić " Oči ", Martina Marković " Svega ima, al ' bi još ", Borna Nimac " Što me pitaš kako je " i Dijana Maretić " Tri sam ti zime šaptala ime ".

Kad se podijeli i dobro i zlo, ja sam cura, tako ti je to. " Kao u najboljim danima Lepe Brene i pratećih vokala, đuveglija iz Slatkoga greha, odvijao se refren: " Dobra jesam, ali nisam kao svetica Nema veze, ti si, lutko, čista petica. " Denis Dumančić se stvarno potrudio.

Tara lutko - upravo o tome ti i pišem

da duvaju promaje kroz vrata naroda??? e.. Sanjo pusti ove muzikante, reci ti meni sta ti mislis o pederima, lezbijkama i njihovom uticaju na Americki senat pa i kongres, vec kad si tu, sta mislis o uticaju Siptara na americki kongres i nadasve lutko moja reci mi pliz sta mislis o uticaju mjesevih mjena na sexualni zivot mrava???

Lutko, kreiraš si život najbolje što znaš i nitko nema prava reći što ti je činiti.

stajala je na ulici ispred Kafića obasjana sunčevim svjetlom što se mukom probijalo kroz gomile oblaka. lijepa, vitka i tužna. kao Cesarićeva ' ' Voćka poslije kiše ' '. da sam tada bio slikar docrtao bih na tu sliku tisuće boja u jednoj dugi. da sam tada bio pjesnik maleni bi slavuj sletio na njen prst. da sam tada bio kompozitor u partituru bih upisao ' ' allegro ' '. da sam tada bio bilo što, samo ne obični čovjek, narednih bi sati slušao njeno veselo cvrkutanje. a priča je bila gomila moralnih dilema. zakoračiti u vezu za koju je znala da ne može uspjeti. prigrabiti sreću kojoj se kraj vidi već na početku. prikrivati nešto što se, kao normalno, ne bi trebalo skrivati. priznati najboljoj kolegici da radi upravo ono što je obečala da nikada neće. što da ti velim, lutko. to je igra na ruletu, s dva posljednja žetona, koje stavljajući na par-nepar, možeš igrati vječno i prestati u svakom trenutku. ovisno o raspoloženju ili količini strasti kojom igraš. samo, u toj igri, u isto vrijeme i dobijaš i gubiš. ne vidim sebičnosti u želji da prisvojiš komadiće sreće ako se, tog trenutka, zadovoljavaš mrvicama s velike trpeze. ne smatram da svoje osjećaje moraš podrediti tuđim iskustvima jer nije nužno da se povijest ponavlja. ne osuđujem te, ma što napravila, jer ja nisam tip koji osuđuje ljude zato što su sretni. ne mogu ti udjeliti savjet, pokazati svjetlo na kraju tunela, rješiti tvoje moralne dvojbe. znam da i nisam zato tu. ja mogu biti samo tvoja rupa u koju ćeš reći da Trajan ima velike uši, grobar tvoje tajne, glas u daljini koji će ti reći ' ' ne smetaš, samo ispričaj ' '

A Rujani se dragoj može samo jedno poželjeti, jer ona je prilično moćna Žena, a ovdje ima tak jednu temu... pa dakle, Iron Maiden za tebe lutko, za ljestvicu Tvojih osjećaja, dobro ide " Aces High ", i odlično na cijelu temu za pratiti, album Powerslave. toga sam se bogme nekad davno naslušal, ali nije baš bilo ženski koji bi u fantaziju ušle na taj način. nema ih ni danas. pa ovo je samo Balkan. amen.

SAMA SI PRIHVATILA TE STANDARDE, LUTKO DRAGA, SUNČEKO MOJE.

rijetko ovo kazem kao zena zeni.. ali brate ono, lutko glupa si ko tenk.... daj se uozbilji i ne zajebavaj covjeka i posveti se sebi i rodjenom i nerodjenom djetetu... da vam je sve u tako velikoj kurcini ko sto ti tu nabrajas primjerima ne bi s e postavljao knauf u kucu i ne bi se uredjivalo pred dolazak djeteta.. zato ili se priberi ili ne seri...

početak je kraja godine i posao se lijepi za mene kao asevi za prste kartaškog prevaranta. jasno mi je da nisam plaćen da bih dolazio na radno mjesto nego da radim, ali desetak sati na dan... halo, gospodo, za 3 puta 8 radnici su se izborili još početkom prošlog stoljeća no, što je tu je. unazad mjesec dana novi su projekti Firme u kojoj radim uhvatili pristojan ritam od dva u tjednu. postaje mi sve teže paralelno razmišljati o televizijskoj reklami za film, odjeći za hostese i pokroviteljstvom nad Udrugom za zaštitu žaba krastača u seoskim kanalima. neki dan sam, potpuno iscrpljen, stigao pred zgradu Mog Svjetla U Tmini. nebesko je sito propuštalo jednoličnu, monotonu, hladnu kišu. stajao sam pred zgradom i kroz armirano betonski zid obložen žutom fasadnom ciglom, kao Supermen x-pogledom, promatrao prazan topli krevet njene sobe. poljubac na ulazu, bacanje u vertikalu i... nije ni završila s pitanjem " što si radio danas? " a ja sam već zaplovio starim drvenim jedrenjakom u Zemlju Snova. u dalekoj zemlji Hama zli je čarobnjak Eras (nalikovao je mom Šefu kao da su blizanci) upravo vršio teror nad Pokornima. vilenjaci s planine Gor kovali su oružije za konačnu bitku, a Vile su od morske pjene tkale odore za vojnike Slobode. u maglovito jutro zatrubiše trublja, zaržu konji, zakloparaju bojna kola i zaori se urlik Pokornih pračen zveketom vilinskih sablji. bojni pokliči i hropci umirućih i iznakažena tjelesa na crvenoj prosjeci. i zvuk poznate pjesme u daljini... iz sna me probudila himna koja je označavala kraj televizijskog programa. lagano sam joj glavu s ramena spustio na jastuk i poljubio ju za laku noć. probudila se. - ideš? - idem, lutko. - ti kao da si došao u hotel. dođeš, legneš, odspavaš jednu rundu i odeš. -: (- znaš, sutra ću se napadno našminkati i izazovno obući, ko hotelska droca. možda bude nešta na brzinu... znam. ovdje sam trebao izgovoriti onu poznatu rečenicu iz plačipičkastih filmova: " nadoknadit ću ti to, ljubavi... " ali nisam. znam da ona zna da ja plaćam svoje dugove. sječanj je ionako, u mom kalendaru poslovnih obaveza, mrtav mjesec i već smišljam kako pretvoriti jedan produženi vikend u Oazu Mira. i čemu onda, jednom rečenicom, koja više nalikuje na predizbornu retoriku nego iskreno kajanje Pobožnog pred licem Jahve, kvariti iznenađenje koje slijedi. i zato. samo sam se nasmješio na odlasku kako bih pokazao da sam ovaj dijalog shvatio kao šalu.

na tv-u je Sean Connery izgovarao čuvenu rečenicu Bond, James Bond. ležala je glave naslonjene na moje rame i igrala se prstima po mome licu. soba je bila hladna kao iz horror filmova (u ovom je Gradu grijanje misaona imenica), a zeleno-plavo-žuta deka glumila je zaštitnicu (ne baš uspješno) naših promrzlih tijela. prešla je prstima preko mojih usana onako lagano i nježno da ga osjetim cijelim tijelom. - koliko me voliš? pitala je mazno koliko me voliš? kakvo je to pitanje? na " da li me voliš? " znao sam odgovor. volim te, lutko, znaš da te volim, onako zapravo, onako zaistinski, onako jako, onako nježno, onako iskreno, onako onako kako se voli plišani medo - poklon za prvi rođendan, malo žuto jednodnevno pile, prvi upamćeni ljubavni stih, citat iz najdražeg filma ali, koliko te volim? nisam, priznajem, o volim razmišljao tako. - dovoljno. rekao sam i ugrizao je, sasvim lagano, za prst koji se muvao mojim usnama. - dovoljno? pogledala me s podignutom desnom obrvom i napučenim usnama. lice koje nije skrivalo iznenađenje. - samo toliko? samo koliko, lutko? kojim se to mjerama mjeri ljubav? metrima? volim te beskonačno ponekad je samo nekoliko metara puno dalje od beskonačnog (razum razumije). kilogramima? nije li nekada ono što stane na zlatarevu vagu " teže " i vrednije od onog što stane na stočnu. litrama? da li je nekoliko kapi vode u pustinji nekome vrednije od svih mora ovoga svijeta? da, dovoljno, lutko. dovoljno da ne prođe ni jedan sat a da ne pomislim na tebe. dovoljno da znam tvoj datum rođenja, broj telefona, boju očiju, marku odjeće, miris parfema, najdraži cvjet, najljepši stih, najtužniju tugu. dovoljno da se sjećam prve sms poruke koju sam ti poslao - ljepotice, jesi li zauzeta danas oko 5? - nisam - greska, jesi, samnom si na kavi, samo reci gdje dovoljno da pamtim izraz tvoga lica nakon prvog ukradenog poljupca, dovoljno da se sjećam prve zajedničke večere, pića, pjesme koja je svirala, bijelih hlaća i crne majice, sjajila na usnama s okusom jagode i onog ukrasa u kosi zbog kojeg sam te stalno zezao... dovoljno... dovoljno te volim da s tobom podjelim sreću, tugu, neozbiljnost, blesave ideje i posljednju kiflu kupljenu pred zoru u pekari na uglu. dovoljno da ne odlutam na nekoliko dana, ne otvorim bocu žeste, ne zavrnem rundu zbog glupe pjesme... dovoljno da u tvom zagrljaju budem svoj....

lutko lepa ja sam ti rekao da ja ovo radim iz sebicnih razloga jer te hocu zdravu u zgu na jesen da cuvas Dina po potrebi

Severina.. lutko moja lijepa.. tako si spontana mila i luckasta da si me odusevila.Nikad se nemoj mijenjat jer ti si nasa kraljica, a mnogi ti zavide.. kako bi ti to rekla po regijama odnosno drzavama bivse YU Gdje god se ti pojavis to su ovacije, to su predivni koncerti, a to moze samo onaj tko ne mrzi nikog, voli ono sto radi i sa ljubavlju je dao veliki dio svog zivota za nas, gledaoce i slusaoce.

Istvan i k k carstva blješti na proljetnom suncu. pogled s Citadele, Pešta na dlanu. mostovi kao klamerice spajaju dvije obale. slika parlamenta lagano se ljuljuška u Dunavu što lijeno protiće. ulica Vaci. s obje strane trgovine, kao klanac kroz koji teće nabujala rijeka ljudi. kao mravi, ruka punih papirnatih vrečica, nose teret sto puta veći od onog koji mogu platiti. trg heroja. vjekovi spremni protutnjati nizinom, osvojiti, pokoriti, obraniti. brončani se velikani šepure u očima turista. ne vidjeh Belu IV kako bježi pred Hunima, kako padaju velikaši na mohačkom polju pod sjajnom sabljom sultana Sulejmana Veličanstvenog, kako Mikloš Horti veselo dočekuje trupe III rajha, kako Imre Nagy spušta glavu pred ruskim tenkovima, ne vidjeh uplakane sinove i kćeri velikog Đingis kana. svi ponekad krijemo svoju prošlost. a onda Ikea. potrošačko carstvo na kraju grada. tek nekoliko kupljenih sitnica kao prilog sjećanju. u ovom se gradu uvijek dobro jelo. orkestar cigana. prva violina, kočoperni starčić s poštucanim brcima nepogrešivo u pogledima gostiju pronalazi melodiju. konobar cigansko pečenje, da budem u tonu i tokajac, ne zbog hrane nego sjećanja. mjesec se vratio iz Kine. dobra veće, nešto za prijaviti. umorni pogled Moga Svjetla U Tmini i široki osmjeh. - hvala, bilo je lijepo... - i meni lutko

- Ajde lutko, donesi šta imaš tjera me jedna, a ja jurim do kuće, penjem se uz stepenice, uzimam vreću, jurim niz stepenice, pretrčavam crveno na semaforu, samo da stignem.

Posebno nakon što je napakirao Šlogaru da je kriv za Ivanino ubojstvo ili nakon što je maknuta policijska zaštita sa Pukija baš eto - prikladno prije njegove likvidacije nakon čega je usljedilo čišćenje njegovog sefa u kojem su bili dokazi njegovih vanškolskih aktivnosti koje ga i dan danas bole... E nećeš razbojniče:)) Strpljiv sam ja lutko i čekam da sjedneš " kak se šika "..

srpanj je već lagano nestajao na horizontu. njen i moj kolovoški raspored obaveza i godišnjih odmora kao da je slagao neki mrski nam neprijatelj. prvih je desetak dana morala je otići doma, a njen se povratak poklopio se s mojim odlaskom u Mjesto s Pogledom Na Sjećanja. a negdje u sredini tog razmimoilaženja na mom se Outlooku crvenio datum njenog rođendana. veće kada je pakovala stvari za odlazak pozvonio sam na vrata njenog stana s rođendanskim poklonom u ruci. - za rođendan, ali obačaj da ga nećeš otvoriti prije otvorila ga je. odmah. tu na ulaznim vratima. - znaš, podnjela sam molbu za jedan posao u Metropoli. nadam se da će upaliti - nadam se da hoće. onda neka ovaj poklon bude i za sretan put - zašto to činiš Zlo i Naopako? kakav poklon za ' ' sretan put ' '? pa vidjet ćemo se mi još... - imam neki osjećaj da nećemo. poklon je da me ne zaboraviš. - budalo, kako bi te mogla zaboraviti... uđi... - sorry, žurim, a i ti putuješ i sigurno još imaš posla. e, pa, lutko, neka ti Sreća bude saveznik... njene su oči iznenada postale sjajnije. vidieo sam se u njima kao u zrcalu bistrog planinskog jezera. a onda se, odjednom, njena maskara počela razljevati po licu. okrenula se i zalupila ulaznim vratima. vozio sam se kući. ne sjećam se da je put ikada bio toliko dug. i toliko mračan. imao sam osjećaj da gubim prijatelja. upravo tako. mi smo bili samo prijatelji i ništa više. ' ' samo prijatelji ' ' kako to glupo zvuči. za očekivati je da ti neko suprotnog spola može biti sve drugo samo ne pravi prijatelj. da se u nekakvom ' ' prijateljskom ' ' druženju uvijek u zraku osjeti miris seksa, žudnje, strasti, prljavih primisli i skrivenih želja. da sa nekim suprotnog spola ne možeš otvoreno razgovarati baš o svemu, o svakom trenutku svoga života. gledao sam u njen život kao da je stanovnik Big Brother kuće. znao sam što jede, kakvu odjeću kupuje, kakav parfem nosi kad ide na posao, o čemu razmišlja prije nego zaspe, kako se osjećala prvog jutra u njegovom krevetu. znao sam njenu prošlost, bio dio njene sadašnjosti i maštao s njom o njenoj budućnosti. ne našoj. njenoj. i odjednom, ni iz čega, njena budućnost postaje sadašnjost u kojoj mene nema. posesivno? ma recite što hoćete. i da nisam normalan, i da nemam pravo, i da je moje razmišljanje bolesno, i da gledam svoja posla, i da bi trebao, ako smo već takvi prijatelji, biti sretan zbog nje, i i sve ja to znam, ali. jučer je nazvala. - ja sam u Metropoli. upravo sam dobila posao pa eto - baš super - baš super? pa nisi to rekao baš nešto pretjerano sretno - ma sretan sam, kako ne, to je samo bio glas iznenađenog čovjeka a lagao sam. lagao sam mog Ženskog Bosanca i to ne po prvi put. lagao sam je već onda kada sam joj prešutno klimanjem glave pružio podršku za ' ' pobjeći negdje ' '. lagao sam kada sam rekao da se slažem kako je to najbolje za sve. lagao sam da sam sretan što konačno kroći u neku novu budućnost. sretan sam zbog nje, da se razumijemo, ne bih joj mogao poželjeti nikakvo zlo, ali jučer sam naletio na Izgin kometar kod Gracije da život nije fer. i nije. i nečija sreća može stvoriti nećiju tugu. ne tugu zbog toga što je neko sretan. ne onu tugu iz pakosti, iz neke zloće. naprosto tugu koja se rodi nestajanjem jedne priće. - i to je to, mala - ma viđat ćemo se mi još. i zvat ću te. obećajem - mala, znaš da me možeš nazvati uvijek kad si tužna - mogu i kad sam sretna - može, ali zašto bi. sreću ćeš dijeliti s nekim drugim, a tugu s prijeteljem

I ti pitaš boli li ga briga, i još spavaš kod njega Znam da grubo zvuči, al lutko, ti si mu samo nešto za nabost na qrac..

- Cemu sad to lutko? - upitala je iznenadeno

- Ej lutko - veselo je pozdravila.

- Nema ti sta biti zao lutko.

Ispričavam ti se što sam redovno ispadao glup na tvojim stranicama.:) (književni revolveraš 10.03.2006. 11:30) Kržljavi testisoristu, lutko, ma ti si običan ufurani klinac.

Nisi nista pametnija? hehehe Pa, lutko, od ovoliko odgovora mogla si da sklopis neku svoju pricu ili svoje rjesenje.

te su noći, ovoga dana, negdje u ovo vrijeme, prije godina dosta (moglo je biti i sto), gradski čistači, snažnim šmrkovima, kupali njenu ulicu. stojimo na vratima. poslijednje laku noć i poljubac u obraz, mokar i slan. u žutom svjetlu rotacije, kamiona gradske čistoće, njene oči u pogledu kao iz morske dubine. ti to plačeš, lutko? čemu? ta rekli smo, mnogo godina prije ove noći. kad se dogodi, da bit ćemo hrabri. da nećemo plakati. da bit ćemo razumni. da bit ćemo sretni, da bit ćemo ponosni na život koji smo živjeli. ma velik sam ja. i hrabar. i razuman. i sretan, vidi, ne plačem. krenuo sam niz ulicu. nikada svibanjski vjetrić nije bio tako hladan. dvadeset koraka. dvadesetdva. okreni se Zlo-i-naopako. dvadestčetiri. okreni se, samo jedan trenutak. na slijedećem koraku. na onom poslije njega. na tridesetom, na pedesetom. ma samo baci pogled preko ramena, Zlo-i-naopako. ma samo se ovlaš osvrni, samo pogledom, kao fotoaparatom, uhvati trenutak stvarnosti u fotografiju za vječnost. okeni se Zlo-i-naopako. iskoristi poslijednji trenutak da vidiš sadašnjost kako postaje prošlost. isisaj pogledom, kao golemim usisavačem, zvukove njenih koraka po betonskom pločniku. povjetarac s njenim imenom iz krošnji lipa. prašinu sa željezne kovane ograde što pamti kako te ljubila. isprazni taj stan od zraka s mirisom seksa, od riječi ' ' volim te ' ' skrivene u polici s knjigama, od mirisa pjene za brijanje i svježe opranih ručnika. osvrni se, Zlo-i-naopako i isprazni poslijednjim pogledom taj stan od svega tvog, od svega vašeg. pomozi joj da u njega lakše useli budućnost. osvrni se. još samo par koraka do ugla, još samo par koraka i nestat će svijet kojeg si znao. osvrni se. pogledaj ga još jednom, Zlo-i-naopako. još tri. još dva. zadnja prilika, Zlo-i-naopako, osvrni se i zamrzni vrijeme na sto godine. na pedeste. na pet. na dovoljno da zaboravi njegovo sutra. osvrni se...

Lutko, ajd ne seri, to iskoristi za kompost, a Zunzo iliti zulavi ce ti pomoc centrirat na tu tikvu-nije bit u kvantiteti, vec u kvaliteti-zato ne pretjeruj, vec citaj i dalje rijecnik-vidim da ti to ide. (maruska 11.03.2009., 16:53:56)

U toj postavi band pobjeđuje na zagrebačkoj " Stereoviziji " s pjesmom " Lutko moja takav sam ti ja... ", i polako ali sigurno osvaja srca heavy metal i rock publike širom bivše Jugoslavije.

spavala je. na njenim su se golim leđima poigravale sjenke cvjetova i leptira sa svježe opranih zavjesa što su plesale na povjetarcu pritvorenog prozora. u mojoj je glavi svirala azra. ako znaš bilo što. ne znam što da radim sa sobom na što da misli bacim i da stvaram, polako, pjesmu o tebi... istinu, lutko, od mene ćeš uvijek čuti istinu. dogovorili smo se tako prije godinu i kusur. ja sam igrač koji igra pošteno (za raju, kako pjeva zabranjeno pušenje) i nije mi bitno što ću možda skončati u nekom " nižerazrednom Vratniku "

Nikad ne sumnjam da ima nekog, jer mi nikad ni jedan jedini razlog nije za to dao, znam kad me gleda, kad mi kaže " lutko ", da je iskreno, kad mi kaže da moram malo u guzicama skinit, da je iskreno, kad kaže da je moja ljepota posebna, da glavu imam po njegovom guštu, znam da je iskreno, da sam avion (za njega, osobno mislim da sam daleko od aviona, ajd više neki helikopter, hehe), znam da je iskreno Znači nikad se nisam zamarala s kim je, jedino mi je bitno da je dobro, da mu se ništa loše nije desilo