A imajući u vidu da je riječ o smjeru kojim je i Herbert krenuo u kasnijim nastavcima knjige, u kojima ima sve manje radnje i sve više rasprava o konceptima moći, eugenike, mesijanstva i filozofije povijesti, Lynchov pristup dobiva legitimitet.

Ovim filmovima možemo pridodati još dva recentna noira ambijentirana u istom miljeu, Lynchov Mulholland Drive i Hansonov LA povjerljivo.

Doduše, da bi prodrli u istinski nadrealnu i morbidnu tamu zečjih uši, treba pričekati Lynchov Inland Empire.

Lynchov Mulholland Driveu, Sinegdoha Charlieja Kaufmana, Trumanov show Petera Weira, Alpe Yorgosa Lanthimosa, svi ti filmovi utkani su u ovo fascinantan djelo.

LYNCHOV PRELAZAK na MiniDV tehnologiju inaugurirao je novu poetiku

A ako nekim likovima nije jasna radnja Pulp Fictiona, pitao bih ih recimo kakav bi im bio Lynchov " Mulholland Drive ", Altmanov " Short Cuts ", Gilliamov " Brazil ", Nolanov " Memento "?

Otežavajuća okolnost je predvidljiv obrat koji Ritchie pokušava oplemeniti prelaskom na Fincherov i naposljetku Lynchov teren, međutim sva ta preuzetnost na kraju završava poprilično banalno, porukom da je čovjek sam sebi i najbolji prijatelj i najgori neprijatelj; okej, ali takav zaključak nije zahtijevao dva sata dug, razvodnjen i konfuzno kompliciran film.

Lynchov prvi film, premda uredno narativan, počinje prizorima nalik košmarnim snovima; u dramatičnu kovitlacu fragmentarnih slika, popraćenih agresivnom zvučnom orkestracijom i rikom slonova, razabiremo tek panično žensko lice i podivljali nasrtaj voluminozne afričke životinje.

Tony Krantz, Lynchov agent, je pokušavao nagovoriti Lyncha da snimi TV seriju sličnu Plavom baršunu.

Krantz, Lynch i scenarist Mark Frost, Lynchov prijatelj i suradnik, su tako sjeli i skicirali malo mjesto kojim je dominira pilana.

Lynchov se karakterističan vizualni stil, u mizanscenskim rješenjima podjednako oslonjen na motive slika Francisa Bacona i Edwarda Hoppera, temelji na supostavljanju banalno poznatog i zastrašujuće nepoznatog, sjajne površine i tamne dubine, ostvarenim rekontekstualiziranjem motiva ili prizora, odnosa svjetla (koje razdvaja) i mraka (koji stapa), izmjenom razmjera, npr. upotrebom izrazito krupnih planova za prikaz nezamjetnih detalja, manipulacijom vremenske dimenzije pripovijedanja drastičnim ubrzavanjem ili usporavanjem trajanja, razgradnjom kauzalnih odnosa neočekivanim montažnim spojevima, te zvučnom modifikacijom prikazanoga, pri čemu »oko dobiva ulogu organa koji razlikuje (vidimo tek nakon rođenja), dok uho, koje ima središnje značenje u Lynchovim filmovima, ostaje u dodiru s fetalnim razdobljem« (Michel Chion).

Frost, Lynch i scenarist Mark Frost, Lynchov prijatelj i suradnik, su sjeli i skicirali malo mjesto kojim je dominira pilana.

Pullman je ponešto precijenjen glumac koji može biti zanimljiv u ulogama bezličnih, distanciranih " ljudi bez svojstava " (Wendersov " Kraj nasilja ", Jake Kasdanov " Zero Effect " ili Lynchov " Lost Highway ").

Pomenucu Lynchov " Straight story " ili Lonerganov " U can count on me " koji lice na europske filmove.

Hit projekcije bili su španjolski naslovi, Fellinijeva Proba orkestra, Lynchov Čovjek slon i Noćni portir Liliane Cavani, zbog kojih su gledatelji sjedili i na podu.

Film Izgubljena cesta iz 1997. imao je sličnosti s Twin Peaksom da bi 1999. režirao Pravu priču, atipični Lynchov film.

No nije logično da se (niski) erotizam te scene pretpostavi sekvenci Bettyne glumačke audicije, gdje dražesna početnica posve neplanirano otkrije svoju iznimnu erotičnost u suigri sa znatno starijim glumcem (Lynchov omiljen motiv mladog, privlačnog i na površini uglavnom nevinog u dekadentnoj seksualnoj interakciji sa zrelim, i oporim, a nerijetko i zlim što ovdje nije slučaj).

Ta je sekvenca u cjelini (npr. sjajna dobroćudno-ironijska obrada lika filmskog režisera), a pogotovo u spomenutim erotskim prizorima, pravi mali biser filma, možda najistaknutiji sastojak onih nedvojbeno vrijednih strana Mulholland Drivea zbog kojih se i ovaj Lynchov uradak naposljetku ipak isplatilo vidjeti.

Uostalom, možemo li zamisliti da Lynchov Mulholland Drive osvoji šest Oscara ili potuče Gospodara prstenova na američkim kinoblagajnama?

Dune [ Herbertova novela i, narčito, Lynchov film ] priča o tome kako je korumpirani imperijalni režim smijenjen novim autoritarnim poretkom, očito modeliranom prema muslimanskom fundamentalizmu - je li Lynch [ i već sam Herbert ] zbog toga već mizoginični proto-fašist?

Ono što Schreber [ i Laibach, i Lynchov film Dune ] suprotstavljaju tome nije objektivna realnost već objektivno subjektivna temeljna fantazma koju uključeni subjekti nikad ne mogu dokučiti nešto slično magritovskoj slici žapca koji grli bocu piva, s naslovom Muškarac i žena ili idealan par [ 14 ] Nije li, stoga, etička dužnost današnjeg umjetnika - u trenutku kad sanjarimo o našim ljubljenima suočiti nas sa žapcem koji grli bocu piva?

Novinarka Claire Hoffman, koja je za Times napisala Lynchov profil, očigledno spada u tu kategoriju.

Stone je ulogu Morrisona dodijelio mladom i ljepuškastom Valu Kilmeru, njegovu muzu Pamelu utjelovila je Meg Ryan, a Lynchov miljenik Kyle MacLachlan odglumio je Manzareka.

Ovo je bio Lynchov drugi dugometražni film u karijeri, ali prvi koji je snimio za veliki studio (Paramount Pictures).

No, ako vam je stalo do istinske halucinacije u ozračju te iste San Gabriel Valley, pričekajte Lynchov Inland Empire.

Ubrzo zatim, novopečena plavuša prisjeti se da bi se odgovor njezine zagonetke mogao kriti u teatru Silencio, prostoru koji bi fino pristajao u Lynchov najcjenjeniji film Plavi baršun.

Modernistički tretman fabule (linearnost izlaganja često se prekida ugl. asocijativnim retrospekcijama i lajtmotivskim prizorima paljenja šibice odn. cigarete) smješten je u popkulturni/kontrakulturni kontekst, obilježen intertekstualnim sponama s filmom Čarobnjak iz Oza (i kao svojevrsna parafraza toga klasika) i mitologijom buntovništva 1950 - ih i 1960 - ih (s ikonskim likom Elvisa Presleyja i ikonskim žanrom filma ceste), a u podtekstu i poetikom tzv. soap-opere (na što upućuje i Lynchov osebujan prilog tom žanru serija Twin Peaks).

Ako iko voli " the man who wasnt there " i Lynchov " the straight story " mora pogledati ovaj film.

Prvi je The Elephant Man, tužna priča o unakaženom čovjeku koji zbog svog izgleda doživljava osude iako je vrlo inteligentna i osjećajna osoba, a drugi je Blue Velvet, Lynchov vjerojatno najbolji film, koji razotkriva lažni sjaj američkog sna i njegovo bolesno licemjerje.

Ta vijest iznova potvrđuje Lynchov iznimni senzibilitet zbog kojega bismo trebali biti spremni zaobraviti njegove reakcionarne političke izjave, kao i njegovu smiješnu potporu megalomanskom new age projektu megacentra za meditaciju.