Vjerujte na riječ da je Jean-Pierre Jeunet daleko nadmašio samoga sebe (i svoj hit Amelie) ovim " miš-maš " draguljem

Aranžman potpisuje majstor tambure Stjepan Rudinski-Ruda, a za tonskim pultom suvereno je vladao veliki prijatelj benda i vrhunski poznavatelj studijskog snimanja Goran Đurković-Maš.

aaaa... uvijek je tak dragi moji.. i da znam da sad mislite kak počinjem filozofirat i to i da bit će ovo takav post jer se sad tak osječam jer me još uvijek drži novogodišnji mamurluk.no možda i neće bit tako dugačak jer čovjek nemre pisat o nečem ak se tog ne sjeća.. uglavnom imam neke fizičke posljedice; tur me boli jer sam jedno 15 puta pal na njega ko neka beba.. spalio sam si prste jer nisam skužio valjda da mi cigareta izgorila i da filteer gori i tak neke šeme ogrebotine i to ko da sam iz rata došo... a najveća spika idem onak doma i sretnem starce i ujutro nakon kaj sam se probudil ih pitam kad su došli doma.. uglavnom danas cijeli dan nisam mogo niš pit a bio sam žedan ko pas jer sčim bi popio malo tekućine bi to ispovratil i ono... sad se stanje malo stabiliziralo nakon juhice i to ne... i kaj da vam još velim bilo sve u svemu okok prostor, ok ljudi, ok cuga i ono ok provod.ali fakat ono mogu reć na kraju svema E KAKO SAM SE JA UROKO iako vjerujem da ste se svi urokali. i da ono... božića se ipak sječam lol.. i sad vam svima želim sretnu novu godinu i božić.. e da zakaj se uvijek kaže želim ti sretan božić i novu godinu, ane novu godinu i božić.. možda zato jer je božić ranije.. uglavnom to će ostati misterij u našim glavamai da ono.. ne znam o čem pišem i idem ja sada odmah... aj aj jak se maš... a evo i slike jedne sa nove godine.poz svima, kosta...

Co to maš međ nogami, co to maš monstruma?

Co to maš međ nogamini, to nje dlakenko, to šumaaaaa.

NE BAŠ. u petak sam išla za Zg, i tako u rano jutro negdje u Slavonskom brodu ukrca se bakica s ogromnim paris-hilton-al-sa-žablje-zelenim-okvirima sunčanim naočalama i crvenom trakicom u kosi, te neizostavna tri cekera u rukama. ovako, prvo da pitam - jesam ja možda neupoznata s nekim pravnim odredbama po kojima svi hrvatski penzioneri prvi dan mirovine dobiju cekere za plac, pa ono, grincek je imao premalo mrkve pa eto sad ću svojim cekerčićem izbit pokoji bubreg srednjoškolcima i studentima po busevima i tramvajima? uglavnom. uletava bakica. s tri cekera. sjeda iza mene, dok ja pokušavam spavat. e. aj pogodite zašto sam se razbudila? anyone?? kad imate 3 dana želučanu virozu, i povraćate za dobro jutro, dobar dan, laku noć, sretnu hanuku i ahoj jak se maš, pomalo vas razbudi bakica koja sjedne iza vas (s onim tipičnim potezanjem VAŠEG sjedala dok se ona namješta). nije problem u bakici. već u bakici koja smrdi po kikirikiju. a ova je do zagreba žvakala 3 vrećice bobi flipsa. tri, ali, o pobogu, TRIIIIIII s onim mljackanjem između svaka četiri smokija. tješila sam se da do zagreba ima samo još 2 sata, sa samo jednim stajanjem. na tom stajanju je my favorite grandma čejndžala pozišn i sjela ISPRED mene. pa sam mogla vidjet u odrazu na staklu da između onih mljackanja i pročačka zube prstima. al ono. ne vidiš prst. nakon toga, izignorirala sam krušku, vic krekere i jaffa kekse koje je pojela after bobija. tada je ionako bilo taaako svejedno. došla sam doma, povratila po zadnji put za ovu virozu, istuširala se, legla u fetus položaj, i onako istraumatizirana, zakunila se sama sebi da nikad, ali ama baš NIKAD neću biti bakica koja miješa voće sa grickalicama.

proštenje kod nas... mama me je zbudila oko 9.. malo prije... kaj pospravim malo dnevnu.. i tak... oko 10 su došli Mirica, Stanko, Patricija i Matija... onda su oni s Brankijom dišli k meši.. a ja sam ove čekala... oko 12 su došli Manuel, Manuela i Melanija... onda smo išli papat.. bilo je finooo.. hehe.... i onda pak smo opet pili.. joooj... miš maše smo cugali.. i sangriu... hehe... zato se vam ja još i dns samo smijem... dok smo se naručali smo išli malo v šetnju... i dok smo došli nazoj pak smo nogometa igrali.. Matija i ja protiv Manuele i Manuela... hehe... kaj smo delali... hehehehe.... malo smo se ritali.. ali je ok... a onda se je Manuela od čistoga mira prehitila.. hehe... a lopta je dletela v drugu stran.. nije ju ni teknula.. a ova je pala.. to valjda od vetra kak je lopta preletala.. malo si je spila pak ji je i veter dosta bil.. onda je krivila patike... hehehhe.. moš mislit.. patike.. hehhehe.... miš maš bi prije bil... hehe... i tak smo vam mi feštali do 19 h.. onda pak sam išla v dom.. na trač party... hehe... morale smo se spominati o onome kaj je bilo u sub.. hehe.... i tak vam je meni prošel ovaj vikend....

U kuharicu su stoga upisana iskustva i Slavonije, i Dalmacije, i Istre, i dobroga starog Zagreba, nađe se tu ponešto Italije i Mađarske, pa je cijeli taj okusno-iskustveni miš-maš zapravo dio naše jedinstvene tradicije.

Kako bi se meso što duže sa č uvalo, pošto se nisu koristili danas nezaobilazni zamrziva č i, meso bi se odmah nakon prerade ispeklo i zalilo maš ć u te č uvalo u drvenim kacama i komorama.

Miš Maš 1 - Hobby radionica za djecu

Na ovaj način dobili smo MIŠ-MAŠ osobu, koja sad malo funkcionira kao pravna, a u stvari je fizička.

Postojeći obrtnik će na kraju ove godine reći (već mi je dosta njih to dalo na znanje), zašto da budem MIŠ-MAŠ osoba kad mogu zatvoriti obrt, otvoriti poduzeće i postati prava PRAVNA osoba koja odgovara svojim kapitalom, a kuću i auto će mi ostaviti na miru ako propadnem ili upadnem u neku financijsku krizu ukoliko mi kupac ne plati račun.

Budući obrtnik će reći: Zašto da otvaram obrt, kad ću za godinu dana i onako postati MIŠ-MAŠ osoba.... odmah ću otvoriti poduzeće.

Pitam se kako funkcionira maš mozak kad mu je dovoljno da osjeti miris i predoči nam takve slike u boji, takav osjet na koži, takav zvuk u ušima. volim mirisne svjećice jer volim sanjariti i volim se prisjećati ljeta u zimi i zime ljeti.

Kremom za sunčanje, kalcijem i koncem za zube, a između toga američki miš-maš?

neobjašnjiva nostalgija za nečim (bliskim?), čežnja, " muči sve ljude. pokušavamo ju zadovoljiti na razne načine, pronaći to nešto u nekom, voljenom, u nečemu željenom, ili prekriti ju raznim aktivnostima, naći sebe u nečemu..... kad se jednom naďemo u nečemu onda je s traganjem za uzrokom čežnje gotovo, " zaboravi " se na to misliti, pa su u boljoj poziciji oni koji se nisu našli ni u. čemu a niti se traže, oni koji se ne boje. osjećati tu čežnju za nećim dalekim a opet bliskim. baš taj osjećaj voditi će ih do mjesta susreta, dozvati izvor čežnje....... nakon roďenja na ovom, fizičkom planu ostajemo razdvojeni od svoje ukupnosti, svoje " druge polovine ", energetskog tijela. mnogi pjesnici voďeni čežnjom napisali su mu predivne ljubavne pjesme I ne znajući za njegovo postojanje, ljubav prema nekoj osobi oslobaďala je u njima upravo tu nepatvorenu čežnju za nečim bliskim. ukratko ako se nisi nigdje " našla " u dobrom si položaju da sačuvaš svoj svijet. to što si " poput robota " znači da još pokušavaš slijediti " vanjski " svijet, uvažavati zahtjeve socijalizacije ali to neznaš činiti poštujući svoj svijet. odlazak u prirodu to je predložen I nije loš savjet, u tišini preispitati u što gledaš I otkriti što tvoj svijet jest, što je ono što želiš pratiti svojim pogledom, sjetiti se svojih snova,.... utihnuti dijaloge svakodnevnice istina možeš I na tržnici ali priroda može poduprijeti namjeru svojim vremenom. da uočiš svoje vrijeme, svoj svijet koji se raďa u svakom trenutku tamo gdje promatraš. približavamo energetsko tijelo samo onda kad nismo zabrinuti za sebe, kao ne pokušavamo " biti " uronjanjem u samorefleksiju, kad ne spoznajemo sebe pogodnim opisima - ono smo u što usmjeravamo pogled I čemu posvećujemo pažnju...... malo toga si napisala što ne muči mnoge ljude, samo neki prestanu razmišljati I postanu " nešto ", udobnije je. svaki čovjek je poseban I svaki ima dušu " visoko ". a u onom što zovemo svakodnevnicom sve agitira da tako ne bude. e kako ćemo rješiti svoje " probleme " ovisi o osobnoj moći. krize znače period promjene, zato je bitno znati svoj cilj, gdje ćemo isplivati ovisi o namjeri koju pratimo... maš li kakav cilj, koji je cilj tvog posta osim povjeravanja?

Lou 02. Ožujak 2010. 14:34:00 Na prvi pogled vatrogastvo u Chileu djeluje kao jedan miš-maš evropskog i američkog.

Novinari upozoravaju da se novinarska radna mjesta već dulje vrijeme gase, dok se u upravi otvaraju nova radna mjesta. (maš)

I sve se svode na to da je standardno shvaćanje nekog normalnog (dakle pretilog polu hispano-polu Latino - četvrt židov-četvrt euro miš maš, da znam to čovjek i pol, veliki su) Amera da ako koristiš bicikl za svakodnevno prometovanje, ti si alkoholičar koji je izgubio vozačku.

Maš gradonačelnik kaže da se moramo opet kandidirati.

Stvar je sljedeća, Maš Forma kao proizvodni obrt, koji proizvodi vlastite unikatne proizvode, lijevamo svaki komadić metala koji kasnije posrebrujemo, bojamo kamenom u prahu, spajamo nakit, lijepimo ukrase na staklo, radimo unikatne staklene slike fuzijom i još mnogi toga, ne možemo prodavati našu robu preko interneta jer Zakon kaže: da za to nam trebaju minimalni tehnički uvjeti (nitko ne zna koji su to uvjeti), moramo imati maloprodaju (mi smo proizvođači i imamo obrt kao veleprodaju) itd... i itd...

Večernja zabava je koncipirana u dva dijela, a između će vam zapjevati Bobo tvorac hitova Co to maš i Dominik.

Uz sudionike i znatiželjne slučajne prolaznike ovaj skup je privukao pažnju i grupice azijskih turista kojima je cijeli taj miš-maš sigurno bio vrlo zanimljiv

a Ivana je Žena, nježna. sad, recimo, ako ti je jedan od kafića Moon River... samo ime je neka misteriozna aluzija... staviš gore stropnu fresku ili platno stropno i stvoriš si u kafiću nebo-Tanga odnosno " Pejzaž sa izlaskom sunca i kraljicom Vaidehi u meditaciji ", ta je freska original iz japanskog tang razdoblja, 7. stoljeće, jer to je jedna od prvih i najboljih artistički mjesečevih rijeka. to si pogledaj. vi ostali koji imate kafiće po rh jednostavno učite iz ovog o estetici interijera, što drugo, ne? kao što ste o varijaciji okusa na pizzama. prostor možeš hermetizirat i pastelizirat u sorbetne boje, tako da ti pretežu zelene, oker, naranđasta, bjelokost, tikovina, siva, smeđa i ljubičaste nijanse. detalji ti tada mogu biti kobalt plavi. moja nećakinjica Tončica voli smeđe i crno nosit, super joj stoji, he-hi, pa da bude u skladu, hui-hai. svi okviri slika su ti u takvom interijeru zlatna boja, jer ti srebro previše hladi prostor kao i bijeli zidovi ili ako su toaleti previše svijetli, imaš osjećaj da si u nečijoj kuhinju, a ne u kafiću, što nije dobro. cure su ti u crvenom, sve nijanse, ili crveno-crno, crna-smeđa-siva-žuta. ako daješ prostoru dubinu, slike su ti zagasite, poput crnih ljiljana Maxa Beckmanna ili imaju svoju spiku unutra, " u zid ", kao " Les Amoureux " Marc Chagalla. ako ideš na salvadora dalia, a već si išla krasno na portalu vani, sjajno... to je dosta zahtjevno jer ti cijeli kafić mora biti nuklearno-kritička-surreal-metoda, a onda bi bilo ok da i koktele tome prilagodiš, čaše i ostalo. ali ja bih tu napravio inverziju, kompletnu. dakle, čajeve i kavicu poslužuješ u vrčevima koji su kao " imari ", japanski, okovano replikama nizozemske mjedi, kako i maš iz razdoblja Edo. na taj način pobuđuješ duh gostiju, za ono što imaju u interijeru. ako je kafić odličan, postaje razvikan, naravno. to ti je cilj. to je ono što barem nekad akademija u gundulićevoj nije znala pratiti, jer nisu svoje bijelo i sterilno znali pokrit za dosta dobre glazbe. nije dakle bilo ugođaja. sad moraš rulji ugođaj dat, da ti ostavljaju lovu. kak bi recimo. meni sve dala, samo da se malo naslonim na nju, ali mene se novcem nemre kupit, a i bojim se da mi praseća pamet ne pokvari kontemplaciju koja je sva Majesty. slatkiše, čokoladice za kavu, sladila, držiš na šanku u ukrasnim kutijicama, lakirana pozlata na drvu i slično. intarzirane. u moon river ti na zid zapravo najbolje idu stvari sa kojima dalia presjećeš, ali univerzalno. pogledaš si na netu Muzej za istočno-azijsku umjetnost u Koelnu, kad sam ga već spomeuo, a tamo kutiju za pisaći pribor s motivom trave i cvijeća, razdoblje Edo. dakle, opet tikovina boja, zlatna-crna, pozlata na drvu, intarzije. sve u tom stilu " odijevaš " iznutra. to prate i novi mirisi. nove kave, super-mješavine. ako ti u šalici nije jaka, gusta, a kristalna, nije prava. mora imat onu nocturnal-illuminaciju-kristalizaciju, kak bi t williams pisal u tramvaju zvanom čežnja, o imaginaciji čistoj u djevojčica čistih. i uvedi na normativ kava-kremu. kratki hladni voćni deserti. sorbeti sa likerima voća, breskva, mandarina, naranća. bečki sladoledni kup. rum-čokolada-kava. ili poires Helene - čoko-kruška sa sladoledom vanilije. dama koja ti dođe to jede i gleda onu stropnu sliku - vjeruj, vratiti će se. posebno ako ti stignu za Legendu o Picoku. (a roosteri su dobri ševci, gazde, to se zna, kokice ih vole). onda recimo cerises a la dijonaise, verzija za piće odnosno mali biskvit sa strane. probaj u zdravljaku radit male voćne kupove u želatini, na biskvitu, odlično, jednostavna priprema. u bečkom kupu svakako gledaj da se vanilla OSJETI, DA JE BUDE. i cigaretna vanilija, prirodna, ako treba, dekorativno. mandarines givrees, sladoled mandarine, punjena eko-kora i mandarina, sa marcipanom, paše ti se na opći ugođaj prostora, ako usput gledaju dekorirane vaze s biljnim motivima u ulaznom prostoru, vidi za to zbirku Munsterberg, new paltz, new york. deserti hladni od maciranih jagoda, u vinjacima, ili melona, recimo - Melone Majestic, punjena sladoledom, garnirana brandy-jagodama ili bananama i čoko-cigaretom. praline svakakve da imaš za kavu, dodat. trešnje Van Dyck, poširane u šećeru vanilije, složene na vanilla-ice, napirano sa " engleskom kremom " kojoj si dodala nešto arraka. charlotten, ne zaboravi, kreme sa biskvitima. ide ti i za klince u školi. sve reklame i normative printaš u foto papiru, posebno dizajnirano, sa specijalnim fontom, da im bude lijepo. eto tak. puse. cure, krasne ste.

Ovo što danas vlada " ovim prostorima " nekakav je miš-maš, neka perverzna fuzija svega negativnog, a sve začinjeno pogrešnim poimanjem životnih vrijednosti i jednim načinom razmišljanja, koji, s obzirom da ga mladi sve više prihvaćaju, uistinu zove na uzbunu.

Bobo je višekomponentna osobnost i persona koja utjelovljuje antičke ideale spiritualno-tjelesnog unitarizma, konceptualni umjetnik, pjesnik, glazbenik, kantautor i trener, ali prije svega čovjekoljub. 2. Kako je i zašto nastao hit Co to maš "?

Ljevica je još slaba, loše organizirana, a blazirane salonske ljevičare više se ne može razlikovati od malograđanskih liberala, koji dižu svoje fine noseve i pričaju kako ta tema uopće nije bitna, ajmo samo o daljem razvoju slobodnog tržišta. maš pravo, uopće nije u pitanju " partizani-ustaše ", nego " demokrati-autoritarci ".

kad je u biogradu padala kiša, brat i ja smo se zaletili u more i po najvećem pljusku igrali vaterpolo. a u pakoštanima sam po kratkom, ljetnom pljusku lagano šetala bosa u haljinici po rivi i uživala u svakoj kapi kiše koja je klizila niz mene. obožavala sam predvečer na plaži čitat fromma, i ispijat jutarnju kavu zavaljena u velikoj stolici ispod divovskog bora kroz kojeg se sunce lagano probijalo i lagano padalo na dnevne novine. ispričavam se obitelji iz susjednog apartmana kojima sam svako jutro krala te dnevne novine prije nego što su ih pročitali. prvih par dana sam se čak obožavala sama sunčati, al mi je dvometarski loši dalmatinski naglasak sa njemačkim zavlačenjem pokvario koncept soliranja. i on godinama ljetuje u pakoštanima, ali tek smo se ove godine počeli družit; malo planovi padnu u vodu kad obadvije strane nemaju isto shvaćanje pojma " druženje ". naime, schwabo je imao fenomenalan i nadasve inovativan način zbližavanja - nakon svakog kupanja bi došao i legao na moj ručnik. dok ja ležim. na tom istom ručniku, jelte. iako, i sama sam si kriva što sam prokleti konformist pa mi ručnik ima 2 sa 2 metra, pa mi se cijelo vrijeme netko samoinicijativno pozivao. my personal favorite je bio čehos koji je mislio da je to dekica njegove žene pa je komotno si otvorio paštetu dok sam ja pokušavala plivat nakon ručka. e. trebalo mu je to objasnit kad izađeš iz vode onako mokar, vani vjetar dovoljne jačine da ottu bariću otpuhne tupe s glave, a debeli ahoj-jak-se-maš ti se prolio po ručniku. uglavnom. i schwabo je stekao naviku da mi se petrnaest puta dnevno zavali na ručnik i šapuće " pogled-aj me u oći i ja ću zna-ti što ti o meni osijećaš " (sve pravopisne pogreške u citatu su namjerne, af kors). mislio je da plačem od ljubavi. nije mu palo na pamet da u pokušaju mariniranja su mi oči prosuzile od hektolitara maslinovog ulja i pokušaja škiljenja u sunce da vidim koji dio nogu još moram osunčat. na kraju sam ostavila strpljenje i ljubav prema bližnjima sestri bernardici, velečasnom sudcu i sličnima, i poslala schwabu u rodno mjesto. i on je to doslovno shvatio. " weisst du " upita schwabo " da je moja mater o-davde ". e pa jebga sad. izbjegavanje je uvijek dobra opcija. zadnji dan mi je preko sms-a izjavi ljubav. naravno, ja sam ga razočarala neuzvraćanjem.

Otuda sve ono sjeckanje, ali otuda i navika da se u cušpajz stavi komad suhe kobasice, ili da se barem jelo prelije istopljenom maš ć u.

Zar ni kad ne maš ose ćaj da ti ovo ni je pr vi ži vot?