Eto kad ovo čitam kao da gledam sebe dok objašnjavam svojima zašto ne želim djecu.Onda zavlada tišina i kao da im čitam u očima: luda je.A što reći za nekoga tko se boji visine, miševa, zmija ili što ja znam već čega.Da, možda bih trebala ići k psihijatru, ali nekako mislim da mi to neće puno pomoći.Danas sam, nakon gotovo cjelodnevnog razmišljanja o tome što i kako, imala zanimljiv razgovor s kolegicom na poslu (nema djece, nije udana, ima 45) koja tvrdi da je uvijek bježala iz veza zbog straha od djece (gdje se samo nađu dvije lude babe), no da se to kod nje promijenilo prije nekoliko godina kada je dobila malenu nećekinju koju obožava, a prije toga imala je 4 nećaka.Sad kaže da joj je žao što nije rodila.Slušam nju i mislim što ako mene jednom uhvati želja, a izgubim čovjeka kojeg volim? Mislim da i iz mojih postova možete zaključiti da ni sama ne znam što da radim.Zato i hoću nekoliko mišljenja, jer sama jednostavno nisam pametna, ne spavam kako se spada, ne jedem redovito i što je najgore imam užasne glavobolje od svega toga.Nikada se nisam morala suočiti sa nečim ovakvim.Iz dana u dan se nadam da ću možda osjetiti neki majčinski nagon, ili kad vidim da netko gura kolica da ću pogledati bebu i poželjeti da ju i ja imam, ali to, bojim se, se nikada neće dogoditi..