Prošla sam sve te ruzne osjećaje, gotovo sve. sad mi je najgori taj da me počelo biti strah kada trebam ići vani, to traje nekih 3 mjeseca. osjećam da kad izađem van nisam normalna, pokusavam biti ok ali kad idem ulicom strah me da cu pasti, manta mi se, idem cik cak, zurim da me nebi panika uhvatila na ulici, propada mi tlo pod nogaama,, postaje mi sve nekako ne realno, u glavi mi je pritisak i imam osječaj da cu izgubit kontrolu nad sobom od straha, imam osjecaj da cu zastat na sred ulice od muke i da dalje necu moc hodati kad me to nesto moje spuca. ako sjedim u kaficu gdje ima puno ljudi mene je strah da me neko nebi gledo sa strane i pomislio da sam zivcana jer to cesto i jesam i strah me kako ce ljudi mislit da nisam dobra. stalno neka napetost, teret, fobije neke.. malocas sam dosla iz crkve, sama sam isla, tako me strah bilo da ne podem panicarit, da se ne srusim u toj guzvi, da se ne oduzmem od straha.. al eto nekak izdrzim, nije to sad bas toliko izrazeno da ne mogu izdrzat, al me strah da se radi ovoga ne povucem skroz u sebe i od ljudi jer fkt neznam koji mi je vrag, odakle ovolika plasljivost, povucenost.. sta mi se dogada, ludim li: ((