Na ovogodišnjem Festivalu puèkog teatra nagraðeni su redatelj Davor Mojaš, scenograf Marin Gozze i glumac Damir Orliæ, a u »Muškardinu« glume i Davor Jureško, Alen Liveriæ, Andrea Blagojeviæ Mangano i Biljana Toriæ. nbsp; nbsp; nbsp; U ime KUC-a »Kalvarija« novinarima su se obratili Bojan Lakoš i Alan Vukeliæ koji su kazali da æe prostorije »Ri Teatra« i dalje biti otvorene za ovakve komornije projekte.

U programu posvećenom nedavno preminulome oskarovcu De Laurentiisu gledamo dva klasika koja je producirao: kultni camp klasik Barbarella Rogera Vadima, s Jane Fondom u glavnoj ulozi astronautice Barbarelle, a prikazat će se i De Santisova neorealistička Gorka riža iz 1949. sa Silvanom Mangano u glavnoj ulozi.

Mangano doslovno preslikava tekst na scenu, što ne mora biti loše, ali u ovom slučaju u tom preslikavanju nedostaje osmišljenih scenskih detalja i duhovitosti.

Razlozi se mogu sagledati u nekonvencionalnosti i odudaranju od glazbenog ukusa vremena Rossini je umnogome anticipirao ono što je poslije proslavilo Donizettija ali gledajući Bruschina na daskama riječke opere, uprizorena na način kako je to napravio Nino Mangano, treba reći da je on danas, uistinu, dobrodošlo osvježenje.

U prepunom gledalištu riječkoga HNK sjedili su na premijeri, među ostalima, i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, saborski zastupnik Furio Radin, ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč, glumci Nina Violić, Senka Bulić i Edvin Liverić, talijanski redatelj Nino Mangano i kostimografkinja Đenisa Pecotić.

Riječku premijeru, koja je prenesena iz prošle sezone, prema prijevodu Ive Slamnića režira Nenni Delmestre, a glavne uloge, bračnog para rastrgana između ljubavi i umjetnosti, igraju Josip Genda i Andrea Blagojević Mangano.

Vittorio Mangano, sicilijanski mafijaš poslije osuđen za ubojstvo, živio je sredinom sedamdesetih kod Berlusconija i navodno mu održavao kuću.

To je, u ovom slučaju, bio Nino Mangano.

Bruschino je, doduše, njegova prva operna režija, no dugogodišnji umjetnički staž i poniranje u finese komičnih situacija koje je Nada Matošević naglasila glazbenom, a Mangano scenskom interpretacijom učinile su predstavu ležernom i nadasve dopadljivom.

U zanimljivoj podjeli su Slavko Šestak, Asim Bukva, Milan Pleština, Dražen Mikulić, Damir Orlić i Alen Liverić s jedne te Sandra Lončarić, Ivana Bolanča, Edita Karađole i Andrea Blagojević Mangano s druge strane.

U već poznatoj priči o tutoru koji želi što uspješnije udati svoju štićenicu, Mangano je uzeo slobodu da ocrta neke likove i izvan zadana konteksta.

Scenografiju potpisuje Marcello Morresi, česti gost Talijanske drame riječkog HNK (u kojoj je Nino Mangano umjetnički ravnatelj).

ispricavam se bile su 3 babe ne 5,,,, berlusconi... (clan P2, malteski vitez, konjusar mu je bio mangano osudjeni mafijski ubojica, de lutri isto tako u zatvoru zbog mafijkskog udruzivanja sve dokazano na sudu) ovo je s wikipedije a istina je puno gora jer je za montija (berluskonijeva parlamentarca u eu iz 93) berluska mila majka,, o gargamelu bersaniju i socijalistima ne zelim trositi rijeci...

Mangano (npr. u sceni plesa), film se odlikuje uvidom u mitove popularne kulture i žanrovske kodove melodrame (Silvanine želje presudno su određene trivijalnim ljubavnim romanima) koje mizanscena formalizira, posebice u scenama završnog obračuna i Silvanina pogreba.

Prastara i bezizlazna bijeda talijanske i hrvatske otočke sirotinje, pitanje društvene uvjetovanosti zlodjela, pitanje sučeve savjesti i emocija djevojke koja jedina nije okrenula leđa okrivljeniku to su središnja pitanja predstave koja pred publiku postavlja šesnaestočlani glumački ansambl, redatelj Nino Mangano i adaptator romana Gianfranco Sodomaco.

Redom uklete, žrtvovane, čedomorke, tjelesno izmanipulirane, u Asfodelu su se, najbolje što su mogle, snašle Ana Kvrgić kao Mirta, Ana Vilenica kao Ohnana, Biljana Torić u ulozi Felicije te Andrea Blagojević Mangano kao Emey.

Do danas je više puta radio s redateljima kao što su Nino Mangano, Mario Moretti, Pierluca Donino, Francesco Randazzo, Damir Zlatar Frey, Neva Rošić, Paolo Magelli i drugi.

Ovaj put prijevod potpisuje Andrea Blagojević, režiju Nino Mangano.

Mangano i ostali sa takozvanim G551D mutacijom, imaju manjkav protein koji ne uspijeva uravnotežiti protok klorida i vode kroz staničnu stijenku, dovodeći do stvaranja unutarnje sluzi.

S censku postavu dinamične glumačke igre, tipiziranih, ali dobro pogođenih i profiliranih karaktera (stari, bogati skrbnik, vrckava štićenica, sluškinja spletkarošica, pohlepni priglupi gostioničar, dovitljivi mladić, itd.) i komičnih situacija u tumačenju zapetljancija što ih sadrži ova operna farsa, ostvario je redatelj Nino Mangano.

Režiju predstave potpisao je Nino Mangano, talijanski dramski redatelj, kojem je opera očigledan izazov.

Stalni redatelj Talijanske drame Nino Mangano, međutim, u tome nije uspio, pa su Regine ostale na razini većine predstava Talijanske drame solidne, ali nadiđene, zastarjele poetike.

Mangano se najbolje snalazi u snovitim prizorima sjećanja gdje do izražaja dolazi njegova sklonost mediteranskoj sjeti i nostalgiji, ali neki od ključnih prizora gdje bi se možda trebao poigrati i estetikom kiča te razigrati maštu, ostaju posve blijedima.

Izvest će pjesme koje je Fabio Borghezzi Fabor napisao za predstavu o Mati Hari, koju će režirati talijanski redatelj Nino Mangano.

Vjenčao se 1957. s glumicom Silva nom Mangano...

Giorgetti, Nino Mangano, Paolo Magelli, Joško Juvančić, Ivica Kunčević i drugi.

Predstava je kandidirana za Festival malih i eksperimentalnih scena (MES) u Sarajevu, gdje je dobila dobre kritike, a Mangano bio nagrađen za režiju.

Mangano je 2000. umro prirodnom smrću.

Dražen Mikulić i Andrea Blagojević Mangano nemaju dovoljno glumačke snage za taj pothvat.

Unatoč tome što je bio razmjerno kratkoga vijeka, od sredine četrdesetih (Rim, otvoreni grad smatra se prvim važnijim ostvarenjem pravca) do početka pedesetih (jedan od posljednjih bio je Kronike o siromašnim ljubavnicima Carla Lizzanija, 1954.), talijanski neorealizam postavio je nacionalnu kinematografiju na svjetsku mapu i stvorio osjećaj socijalne realnosti izbjegavajući grandiozne priče karakteristične za hollywoodski producirane filmove, pa makar Lamberto Maggiorani u Kradljivcima bicikla, lijepili plakate diva a la Rita Hayworth na koje su, pak, seksepilom podsjećale neke protagonistkinje (Silvana Mangano, Gorka riža), a i neki se likovi zvali Toto (Francesco Golisano iz De Sicina magična Čuda u Mlanu, 1951.) kao Dorothyn psić u Čarobnjaku iz Oza.