Svoju koreografiju utemeljila je na klasičnim plesnim koracima u postmodernom spoju sa svakodnevnim, običnim pokretom ljudskog tijela, tijela kao plesnog objekta, a ne izvora senzacije. 1965. godine otvoreno je u svom Ne manifestu (No Manifesto) odbacila spektakularnost i scensku iluziju te virtuoznost, ekscentričnost i dramatičnost plesnog pokreta.