Prvo pero prostorâ našeg duha, ono Miroslava Krleže, ispisalo je najljepše retke o orguljama i uzneslo njihovu poticajnu moć: " Kantilena s kora, iz onog dalekog polumraka, gdje treperi žućkasta voštanica i gdje se blijede staračke ruke orguljaša miču po žućkastom manualu kao pauci, a prsteni tuckaju po pločicama sa noktima u sedefnoljubičastom odrazu, a ruke se miču nervozno, brzo, sve brže, kao gušterice, kaskade zvukova ruše se niz balustradu, i ta mračna bujica nosi me kao slamku, plovim na čamčiću svoje svijesti, lebdim nad dugim plohama vrhunaravnih ponornica što se ruše u pakleno podzemlje (...) " (Djetinjstvo, 1902 - 1903).