Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku - ususret premijeri Marinkovićeve Glorije - organizira tematsku večer uz umjetnike koji već neko vrijeme u Šibeniku rade na našoj novoj premijernoj predstavi.

Za vas je dovoljno saznati da sam progutala djelić Marinkovićeve knjige Kiklop i doživjela jedan strašan napadaj tuge.

Tim povodom će Honey-tongued Theater Productions uprizoriti i prvu izvedbu Marinkovićeve ' Glorije ' na engleskome jeziku.

Rivers su sudjelovale u produkciji Marinkovićeve " Glorije " riječkog HKD Teatra (2003., redatelj Lary Zappia, nagrada " Marul " za glazbu na Marulićevim danima), predstave " Mir s vama " Gradskog kazališta lutaka Rijeka (2003., režija Berislav Brajković) te musicala " The Myth Of the Labyrinth " Ivice Krajača u Dubrovniku.

U toj su zbirci objavljene antologijske Marinkovićeve novele, među kojima svakako treba spomenuti naslovnu, priču o stvaralaštvu, u kojoj do izražaja dolazi modernistička gradnja priče i poigravanje pripovjedačkom pozicijom, te Zagrljaj, s naglašenom metaliterarnom dimenzijom koja tematizira sam čin pisanja (proza o pisanju proze) i neizravno problematizira odnos umjetnosti i zbilje.

Vrhunac je Marinkovićeve proze roman Kiklop (1965), sinteza njegova dotadašnjega knjiž. rada.

Iskoristite svoje damsko podrijetlo kako biste sazvali zabavu za ljubitelje Marinkovićeve proze te izvadite jeftino crno i bijelo vino.

Pa evo kao uvod slušam ovih dana o novom postavu Marinkovićeve Glorie, kažu da je scenografsko rješenje jako zgodno jer je prostor crkve i cirkuske arene prikazan kao jedan te isti.

Na naše pitanje o čemu se ustvari radi Jeromela Kaić odgovara opet pismeno, ističući da su koproducenti usuglasili izjavu: " Činjenica da se za preradbu Marinkovićeve Glorije, autorice Mani Gotovac, još uvijek ne mogu ishoditi autorska prava neće dovesti u pitanje premijeru predstave te će se predstava raditi prema izvornom tekstu Ranka Marinkovića, za što očekujemo reguliranje autorskih prava s Hrvatskom autorskom agencijom.

Nakon Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja (1988.), Marinkovićeve Glorije, Kozarčeve Tene, Matišićeva Bljeska zlatnog zuba (1994.) te Shakespeareova Na tri kralja ili kako hoćete, Šibenčanin Zoran Mužić ponovno režira u osječkom HNK-u.

U takvo je scensko ozračje postavljena i glumačka igra koja, bez obzira što na momente poprima ludički karakter (osobito dolazi do izražaja pred sam kraj predstave u igri Zvonka Zečevića kao konferansjea i krotitelja životinja u cirkusu i Roberta Ugrine kao Tonija), vjerno prezentira Marinkovićeve likove.

To dovodi do hipertrofijske uporabe stilske figure hapaksa, najčešće konstruirana tvorbenom analogijom poput Marinkovićeve čovjetine.

To je čistilište naglašeno različito od Marinkovićeve ekspresivne, ali i realistične slike Zagreba koji postaje sve tjeskobniji s približavanjem Drugoga svjetskog rata i jačanjem straha pred užasima koji će se dogoditi, a koje u Melkiorovoj svijesti objedinjuje mitska figura kiklopa.

Od domaćih autora i naslova posebno ističe Marinkovićeve " Ruke ", a od pjesnika Cesarića kao neupitni autoritet.

Od poznatoga â ljubljanskog govoraâ Miroslava Krleže, do istupa Grupe EXAT-51, od Dubrovačkih ljetnih igara do Gavellina osnivanja Zagrebačkoga dramskog kazališta, praizvedbe Marinkovićeve â Glorijeâ i nazočnosti Bojana Stupice i Mire Stupice u Zagrebu, od pojave časopisa â Krugoviâ do etabliranja takvih književnih osobnosti kao što je pjesnikinja Vesna Parun i pjesnika oko časopisa â Krugoviâ, od pojave umjetničke grupe â Gorgonaâ koja više ne postavlja problem izbora između figurativne i apstraktne umjetnosti, već se pita o anti-slici i djelu koje nije slika ni skulptura, pa sve do priprema za Muzički bijenale koji će uskoro započeti, do velikih inovativnih zahvata na području grafičkoga i industrijskog dizajna, Zagrebačke škole crtanog filma i uopće značajnih filmskih autorskih osobnosti..... otkriva se nadasve plodno, intrigantno, potentno i poticajno razdoblje koje dosada nije ni adekvatno predstavljeno, niti vrednovano.

Scenarij kao da je sklepan od motiva poznatih iz Krležine i Marinkovićeve proze; u sumrak Austro-Ugarske, u marcijalnom okruženju, odrasta svjetioničarov sin (Vjekoslav Janković), vezan uz senzibilnu majku, mutna podrijetla, jer otac mu najvjerojatnije nije silnik svjetioničar (Ivo Gregurević), prepušten strastima s guvernantom (Mia Begović).

Sama je srž Marinkovićeve Glorije, kao i njegov veličanstveni poetični tekst, zadržana u predstavi, dok su vanjske manifestacije unutarnjih svjetova protagonista naglašene izvedbom akrobatske yoge.

Riječ je prije svega o dramaturškoj interpretaciji Marinkovićeve Glorije koja je u hrvatskoj dramskoj književnosti kanonski tekst.

Sabrani su na istom mjestu i plakati s brojnih dosadašnjih događanja kao i ulomci iz novina te s internet portala, zatim pjesme koje su Ranku posvetili drugi književnici, zadnji oproštaji napisani nakon Marinkovićeve smrti a tu se posebno ističu riječi njegovih suotočana Joška Božanića i Jakše Fiamenga.

Učenici su do sada istražili scenski jezik, teatrološke i dramske aspekte Marinkovićeve drame Glorija te će prema tome osmisliti prijedlog kostima i scenografskih rješenja za kazališnu predstavu te debatirati na teme vezane uz dramu.

Ova je činjenica ostala nepoznata i netiskana do poslije Marinkovićeve smrti, do 2002. kada ju je obznanio N.

Ako nas je redatelj Georgij Paro još za života Ranka Marinkovića u svojoj scenskoj adaptaciji Marinkovićeve Zajedničke kupke u HNK u Zagrebu nesmiljeno okupao u satiričnim fekalijama iskaza zadrto zatvorene provincijalnosti, sada nas bez ikakva parfema, sentimentalnosti i karikiranja kupa u tako reći iznenadnoj sućuti i dobroti sjajna humora.

Zasad Scena Habunek još ne postoji, no već su najavljene premijere koje bi na njoj trebale zaigrati: Aida Bukvić postavit će Tomićevu prozu Što je muškarac bez brkova, Snježana Banović preradu filmskog scenarija Proslava, a Teatar Kiklop i redateljica Stephanie Jamnicky Marinkovićeve Ruke.

Imao je taj dan još nekog posla... vratiti rekvizite i kostim svećenika u garderobu kazališta koju je neovlašteno posudio.... i pročitati još jednom ulogu svećenika iz Marinkovićeve " Glorije ".... njemu studentu glume na akademiji to neće biti problem.

I kao da nije slučajno što je baš ta riječ, zagrljaj ', zadnja riječ ovoga romana, riječ koja je ujedno i naslov Marinkovićeve pripovijetke, i koja daje nagovijestiti kako je Marin Radica svojim romanom uspješno nastavio onaj veličanstveni niz suvremenih hrvatskih prozaika, obećavajući nam istodobno još poneko svoje literarno ostvarenje, u najmanju ruku (ruke ', još jedna Marinkovićeva ostavština '? - sic; a upravo je " Zagrljaj " posljednja priča u zbirci " Ruke ") dostojno lijepe književnosti, beletrističkih dometa pisaca toga zadarskoga kruga.

Izdvojio je Krležin " ljubljanski govor ", istup Grupe Exat 51, početak Dubrovačkih ljetnih igra, osnivanje Dramskoga kazališta Gavella, praizvedbu Marinkovićeve Glorije, pojavu književnoga časopisa Krugovi, afirmaciju književnih osobnosti, kao što je pjesnikinja Vesna Parun, osnivanje umjetničke grupe Gorgona koja postavlja problem izbora između figurativne i apstraktne umjetnosti.

Prema nekim podacima, broj uloga koje je Pero Kvrgić u kazalištu odigrao tijekom svoje karijere bliži se brojci od 200, a među njima se doista može pronaći sve: Scapin iz Moliereovih " Scapinovih spletki ", Harpagon iz " Škrtca ", Sganarelle iz " Don Juana ", Sampognetta iz Pirandellove drame " Večeras improviziramo ", Otac iz " Šest osoba traži autora ", zatim su tu Mockinpott iz Weissovih " Patnji gospodina Mockinpotta ", Don Zane iz Marinkovićeve " Glorije ", Nemoćnik iz " Nemoćnika u pameti ", dubrovačkoj inačici Moliereovog " Umišljenog bolesnika ", Nepoznati u Begovićevu " Pustolovu pred vratima ", Periklo u istoimenoj Shakespeareovoj drami, Poljski Židov iz Krležine drame " U logoru ", Kir Janja iz istoimene drame Jovana Sterije Popovića, kao i legendarne " Stilske vježbe " Raymonda Queneaua.

Antun Vrdoljak realizirao je 1990, omnibus-film Karneval, anđeo i prah, prema novelama iz Marinkovićeve zbirke Ruke.

Beaumarchaisov Figaro na početku karijere, Držićev Grižula u parku Gradac na Dubrovačkim ljetnim igrama, Majerov Očenašek u televizijskoj izvedbi, junak Marinkovićeve Brijačnice kod Trimalhiona na šibenskoj pozornici među relativno malobrojnim su glavnim ulogama u Guberininu opusu, kojima sada umjetnik dodaje i ulogu Bajsićeva Miroslava u predstavi Gle, kako dan lijepo počinje, koja bi trebala biti jednim od temelja stalnoga djelovanja dramskoga kazališta što se ponovno pokreće u Šibeniku.

Govoreći o Dubrovačkim ljetnim igrama, problematizirat će pitanje ambijentalnog teatra, ujedno svojim tekstom pružajući teatrološki dokument o predstavama festivala, a jednako će tako biti zanimljivo čitati njegova vrlo realno postavljena promišljanja o vlastitim režijama predstava poput Anđela Babilona ili Marinkovićeve Glorije.