Prošle godine san bija na Mosoru i vidija Brada Pitta, vidi slučajnosti, na Velebitu se ove godine naša Johnny Depp, sa onon napušenon facon vrluda stazama, izgubljen, pizda in materina, ovi Zadrani nisu piturali markacije ima 20 godina.

Markacije strmim putem do vrha usmjeravaju put, a na svakoj se valja malo osvrnuti oko sebe jer pogled je svaki put drugačiji i sve ljepši - Velebitski kanal, Paški zaljev, šuma Dubrava-Hanzine i pješčane uvale u podnožju, paške solane i brdašca u daljini...

Brzo uvidjevši da to nije to vraćam se do hotela gdje pronađem nastavak markacije i konačno krenem u pravom smjeru.

Prvi dio staze prolazi travnatim obroncima, a markacije su dosta rijetke.

Vrh: 349 m Markacije: Prefine, guste, sočne.

Znam di su " sve jebene markacije " na Velebitu 100.

Samo sam se koncentrirala na markacije i probala prepoznat stazu, kužit di sam.... odmah nakon spusta sa Panosa u rupe i jebenu vukojebinu od šume sam čula nekakvno lomljenje grana, pa sam skužila da ipak nisam sama..... na usponima sam pljeskala, žviždala i pjevala, a na ravnom i nizbrdo sam sama lomila granje tak da se valjda medo dovoljno splašil.

I tak dođem do nekih suhozida, pa gledam, a od mraka nemaš kaj vidjet, sam sam htela nači kuće da nastavim po markaciji, ne da mi se vračat dolje na križanje tražit marku.... i opet me primi sračka, e sad nisam htela riskirati 2. bufff, jer je taj krvavo zarađen na LJ maratonu, pa sam ipak skinula ruksak i izvadila maramice iz drybaga..... i tak čučim i razmišljam di da sad nađem te kučice..... preskočim suhozit popiknem se na grmlje i kamenje i pridodam još par recki svojem " Rambo looku "... ugledam malu drvenu lesu i prođem kroz nju i opet sreča - evo kuča i markacije.

Ovu spilju trebate posjetiti, ali si uzmite malo extra vremena, jer su slabe markacije, mi smo imali iskusne poznavaoce terena, tako da smo ju brzo našli.: s

Dakle, mi smo produžili ravno pokraj te farme, gdje nas je vodila cestica i gdje smo nakon farme našli daljnje markacije.

Put su nam označavale markacije, (planinarske oznake), koje su postavili markacisti našeg planinarskog društva« Borik ».

Znak Saveza ima oblik planinarske markacije s tim što u crvenom obrubu stoji tekst Slavonski planinarski savez i 1963. (godina osnivanja Saveza).

U sredini markacije je kontura nižeg gorja i stilizirani klas pšenice.

Na kraju markacije je stara predratna kontrolna točka i prazni tuljac za žig, ali odmah u blizini je najljepši vidikovac Tulovih greda stjenoviti lako dostupni toranj fascinantnih vidika.

Odlazimo u Žukalj i tamo nailazimo na vrlo ljubaznog djedu s unukom, koji kaže da " zna on za te naše crvene OKRUGLIĆE " (to mi je bilo super, to su kao naše markacije, odličan naziv), ali da su one dublje, nekih 500 m u šumu.

Mi se, naravno, nismo usudili lutati i tražiti markacije.

Na prijevoju Malačka koji je ujedno bio i početak našeg pohoda, dočekala nas je gusta magla, čak i lagana kišica, ali smo hrabro krenuli prema vrhu od planinarske kuće Česmina, te dalje prateći markacije po hrptu nakon sat ipo stigli na vršak Birnjac na visini od 562 m, te nakon još pola sata hoda stigli do impozantne crkvice Sv. Ivan Biranj (631 m) koja je najviši vrh zapadnog dijela Kozjaka.

Ovaj je post uglavnom za planinare, jer opisujem komplikacije oko pronalaženja polazne markacije za uspon.

I tako mi opet po vlastitoj pameti i karti, krećemo prema Oštrome i u Drenju nađemo markirani put i usput jednog totalno poderanog trekera, mislim da je iz Moščeničke drage, koji je isto ko i mi krenio po markiranome putu prema gore, mi svi sretni i zadovoljni, prve markacije ta dan, ono.... pamet na pašu i gledaj marke, jupiiiii.... Ubrzo su nam počeli u susret stizati spustajuči se prvi Ultraši.

Markiranti su nam objasnili da trebamo gledati kam hodamo ali nitko nije rekel zakaj markacije zavrsavaju u ulasku u nas Samobor a od Lavice do Juznjaka poslije nadoknade tekucine u obiku hmeljnog napitka, treba naci put doma jer ponekad se puti krizaju bar u glavi.

Kad smo produžili ravno autom od polazne markacije za uspon za Medviđak, vrlo brzo došlo smo do velikog raskršća gdje smo našli ovu oznaku:

Vrh: 274 m Markacije: - 2

Kažemo da se ne brinu i produžimo, a ono stvarno - stijene mokre, lišajevi se razmočili i sad još trebamo paziti da ne padnemo na friške markacije.

Dalje stazom putokazi i markacije su bile oštećene a vrhunac tuge su doživili na samom vrhu Zarinu gdje je na vršnoj stijeni isčupan metalni žig Zarin 828 m sa znakom HPS-a, koji je prethodno tamo bio zabetoniran.

Što se tiče povratka, možete se vratiti istim putem, kao i ja, ili nastaviti dalje prema Ponikvama do kojih je cca 20 - tak minuta hoda (pozor, prema nekim mojim informacijama na tom predjelu su planinarske markacije oštećene zbog sječe) ili pak slapu Sopot, do kojeg je oko 1 sat hoda.

Neobično mi je što ne pratim markacije, ali vođeni smo sigurnom i dobro pripremljenom GPS tehnologijom koja u Nenadovim rukama postaje živa i opipljiva stvarnost.

Nekoliko zanimljivih kamenih formacija nalaze se pedesetak metara desno od markacije koja vodi preko najveće plohe na Poštakovoj padini.

13. Slovo ispod okrugle markacije jest kratica koja označava da tim putom vodi trasa planinarske obilaznice.

U početku sve ide glatko, snijeg je zabijelio stazu, ali markacije su vidljive, vrijeme stabilno.

Vrh: 415 m Markacije: Korektne Žig: Na piramdi, jasno označen Vrijeme do vrha: Oko sat vremena od rampe iza sela Cepeliš.