No prije samog suđenja, jedan se od nadređenih časnika (pukovnik Markinson, koji u pismu roditeljima ubijenog marinca zapravo otkriva/ispovijeda da je duboko spoznao svoju tragičku krivicu i doživio bolan obrat iz neznanja u znanje) - suočava sa svojom nemogućnosti življenja sa tom spoznajom, jer se ona kosi sa svim životnim načelima (načelima vojske) po kojima je do tada živio.

Pukovnik Markinson spoznaju plaća svojim životom, Edip spoznaju plaća svojim očima, ludilom i otuđivanjem od svijeta.

Edip spoznaju plaća svojim očima, ludilom i otuđivanjem od svijeta, pukovnik Markinson spoznaju plaća svojim životom, Juda - baš kao i pukovnik - svoju nemoć življenja sa spoznajom plaća također svojim životom, izjedan krivnjom zbog izdaje i/ili spoznaje čini postupak kojega predajom karakteriziramo kao nešto sramno, sramna izdaja koja se kroz kasniju ikonologiju preslikava na sramno samoubojstvo, a potom i na samo sramno stablo o koje se Juda vješa neki kažu bazga neki smokva (za smokvu čujem neki kažu da je pravo rajsko stablo spoznaje, a ne jabuka; u ovom kontekstu ima smisla).

Pukovnik Markinson oblači svečanu vojnu uniformu, odijelo životnih načela koje je svoj cijeli život nosio, oblači je besprijekorno čistu, onakvu kakva se vojna uniforma (vojna dužnost) pred svijetom voli izdavati - besprijekorno čista, ispeglana, utegnuta, sjajnog opasača, izglancanih čizama... pukovnik navlači snježno bijele rukavice, na glavu stavlja savršenu kapu, u ruke uzima poniklani, svečani, nikad upotrijebljeni, paradni pištolj i raznosi sebi glavu, neizbježno prljajući svoju savršeno čistu vojnu uniformu vlastitom krvlju i tkivom.

Ili kao što bi brigadir Jessep, nalogodavatelj nenamjernog ubojstva, na braniku vojnog načela (ne na braniku domovine, već svog načela) urlikao: U can t handle the truth Da, istina je da Markinson ne može podnijeti istinu.