tek što je mrak svom gustoćom ispunio noć i obavio cijeli otok, Teramon je sjeo na kamen koji je u svojoj samoći poznavao, pa usmjerenog pogleda na more, osjećajući nemir, prepustio se mislima punim strepnje i strasti. zamišljao je razdragano svoju ljubljenu kako plivajući prilazi otoku, ili bi opet u strahu mislio kako je pokrivaju morski valovi... noć je prošla u iščekivanju, ali Marra nije došla. pomišljao je da su joj možda zabranili i oduzeli slobodu da ljubi. tri je još noći uzalud gledao, prezao i čekao zamišljen sluteći da se neko zlo dogodilo. a kad je treća zabijelila zora, pa po vrhu gora ispružila svoje zrake, ugledao je mrtvo tijelo koje je tamo dole more bijaše nanijelo. naprežući pogled, srce mu je zamrlo kad je raspoznao da je to tijelo njegove marre. tu nad mrtvom ljubavnicom pao je i sam, priljubljujući svoje k njenom licu, pa je uz gorki plač, govorio: