Ovaj je mit zasnovan na Marxovoj kritici francuskog filozofa J.

Marxovoj rečenici ni danas ⠀ sub speciae aeternitatis ⠀ ne nalazim bitna prigovora osim onoga već izrečenoga: da nije ni nova ni originalna.

Tko je tu, i da li je, povukao ćar, to je stvar za malu filozofsku analizu koja će Kantov klasični idealizam materijaliziran u ljubavi prema državi suprotstaviti Marxovoj teoriji interesa, materijaliziranoj u ljubavi prema sebi.

To bi vjerojatno trebalo biti dovoljno za bezrezervno pozitivan sud o ovim Prekidima, ali nažalost u ponekim prizorima zadovoljstvo podosta opada posebice u sceni u kojoj dvoje protagonista raspravlja o krivo shvaćenima Einsteinovoj teoriji relativnosti, Marxovoj klasnoj određenosti ili Freudovoj uvjetovanosti podsvjesnim kao onome što je oduzelo slobodu pojedincu i tako dovelo do svjetskih ratova, ali i do nemogućnosti da dvoje ljudi ostvare skladnu vezu.

Naravno da je moje protivljenje dočekano na nož osviještenih kapital vjernika kao robovanje izgnanoj Marxovoj nauci i to bez ijednog argumenta.

A i matematičar. 100 jabuka plus 100 krušaka po Marxovoj matematici biva 200 krušaka.

Ima li istine u Marxovoj misli iz Ranih radova je li radnik i danas podređen stroju, postaje li on umjesto čovjeka samo apstraktna djelatnost i trbuh?

Veli reportaza da kaj bi onda sjevernokoreanci rekli o Karl Marxovoj kosici koja, ruku na srce, nije bila onako zbigecana po poslijednjoj modi?

U Hrvatskoj se očito ponovila povijest, ali suprotno onoj poznatoj Marxovoj dosjetki da se to prvi put događa kao tragedija, a drugi put kao farsa.

Prema tome, kako ide i Marxovoj humanoj utopiji.

Naravno sve je to suprotstavljeno Marxovoj radnoj teoriji vrijednosti po kojoj je " vrijednost svake robe određena količinom društveno potrebnog radnog vremena utrošenog na njenu proizvodnju ", pa stoga i nepopularno, nepravedno, antidruštveno i antibiološko... ali eto, što ćemo: -)

Što je u Marxovoj misli živo, što je u njegovoj misli vitalno, pa čak i goruće, za nas danas?

Krojač počeo da nešto natuca o Marxovoj teoriji o »radu i kapitalu«.

To razilaženje je obilježilo drugu polovicu 19. stoljeća i najistaknutije je u Feuerbachovoj, Marxovoj, Kierkegaardovoj i Nietzscheovoj kritici Hegela.

Ovo drugo značilo je povratak, poslije stoljeća pogrešnog shvaćanja i usmjerenja, Marxovoj ideji da društvena formacija ne ovisi o tehnologiji nego o njenoj funkciji, o prirodi trenutnih društvenih odnosa u proizvodnji.

Marksističko poimanje tržišta koje podriva moralne vrednote na kojima se u bitnom smislu deklarativno zasniva, istovremeno dovodi do shvaćanja kapitalizma kao nečega što već u svom zametku nosi sjeme vlastite propasti, što je slično Marxovoj tezi da je novac nešto opasno i pogubno, da je riječ o nečemu što uništava i kvari samo tkivo društva.

Povijesna je činjenica, da komunizma, u izvornoj Marxovoj verziji, u Hrvatskoj nikad bilo nije, te da je i u hrvatskom slučaju bila riječ samo o posebnoj, nacionalnoj verziji socijalizma, koji je svoje vrhunce iskazao u formi samoupravljanja i društvenog vlasništva.

To ne znači da u Marxovoj i općenito marksovskoj (namjerno izbjegavam termin " marksističkoj " zbog denotacija koje ima) filozofiji i filozofskoj tradiciji nema hvalevrijednih stvari i pojmova koji nam mogu dobro služiti u razumijevanju nekih fenomena.

Za mene je Riedel stostruko kvalitetniji od Marxa, premda je Riedel apsolutni sitniš prema Marxovoj analizi funkcioniranja kapitalističkog gospodarskog () sustava - koja je nepremašena u čitavom svijetu danas od preko 7 milijardi ljudi, s razlogom.

Isto kao u Marxovoj verziji analize kapitalizma, i kod Hardta i Negrija fungira taj kapitalizam kao svoj vlastiti grobar, i to na taj način da stvara klasu koja će ga ukinuti: industrijska radnička klasa kod Marxa, društvene radnice i radnici u Hardta i Negrija oboje u njihovoj revolucionarnoj funkciji nazvani proletarijatom.

No, što se Karla Poppera tiče, on je za mene osobno običan pretenciozni filozofski pisac, koji meritorno piše o Hegelovoj i Marxovoj filozofiji, a da se nije ni približio samoj biti i duhu njihove autentične misli.

Za sve sesardiće i njemu slične zovke ostaje na snazi i dalje važi ona poznata latinska uzrečica: Neka postolar ne sudi o nečemu što nadilazi cipelu, ili u ovom slučaju sasvim konkretno: Neka sesardići ne sude o filozofiji, pa prema tome ni o Marxovoj filozofiji, jer za to oni nemaju ni osnovne pretpostavke.

U jeziku antropologije Marxovog doba fetiš je predstavljao točku u kojoj se briše razlika između predmeta i reprezentacije, pa se onda čini da i u Marxovoj koncepciji predstavlja točku u ko joj proizvod rada prelazi u vrijednost kao reprezentaciju tog rada...

O tomu se i priča. isto kao što niti jedan socijalizam nije ličio marxovoj viziji, tako je nacistički natčovjek postao visoki plavi švabo, iako nema veze s nietzcheovim natčovjekom

ideje nisu eksluziva, one su tu za dobro svih ljudi, ali što će netko od njih učiniti to je sasvim druga stvar pitanje savjesti, stoga ne lupetajte o korijenima kršćanstva nego recite istinu u Marxovoj i Staljinovoj frustraciji.

O Marxovoj filozofiji literatura je oskudna, a i beznačajan je broj onih koji su njegovu filozofiju shvatili.

A što se tiče onoga što više nije valjano ili tako vitalno u Marxovoj misli: vjerojatno je da ću se ovdje opet naći se u nevolji, barem u vezi s većinom marksista koji bi se složili s mojih prethodnih nekoliko odlomaka.

Time se uspostavlja komunistička boljševička vlast po Marxovoj dijalektičkoj recepturi.

Samo naprijed, ne daj se, Nevene b) Pa ipak, za sve sesardiće i njemu slične zovke ostaje na snazi i dalje važi ona poznata latinska uzrečica (koja se tiče baš tih univerzitetlija, ili pravo hrvatski: sveučilištaraca) koja glasi: Non sutor ultra crepidam iudicet, to jest: Neka postolar ne sudi o nečemu što nadilazi cipelu, ili u ovom slučaju sasvim konkretno: Neka sesardići ne sude o filozofiji, pa prema tome ni o Marxovoj filozofiji, jer za to oni nemaju ni osnovne pretpostavke.

Komunizam je pokret nastao na Marxovoj i Engelsovoj filozofiji, kao otpor kapitalističkom izrabljivanju ljudi u 19. stoljeću, a po svojem humanizmu ima isti predznak kao i kršćanstvo u 3. i 4. stoljeću n. e., koje je nastalo kao otpor robovlasničkom sustavu Rimskog carstva.