Prema tome, ovde je: 1) tradicionalnost vezana za konkretno područje, a ne bilo koju manjinu kao takvu; 2) tradicionalnost je postavljena kao alternativa, što znači da se utvrđena rešenja odnose i na oblasti koje nisu tradicionalno naseljene manjinama, ali u kojima je znatna brojnost tih kolektiviteta; 3) prava koja su vezana za ove dodatne uslove su samo ona koja se tiču službene upotrebe jezika i mogućnosti školovanja na maternjem jeziku, što je sasvim logično (time su pomenute ugovorne obaveze država opravdano ograničene na područja koja objektivno iziskuju takav tretman).