Utjecaj se neoliberalnih ideja širi i u razvijenim zemljama, na razne načine (primjerice, glavni je razlog ulaska Švedske u EU bila želja švedske poslovno-političke elite za uvođenjem neoliberalnih reformi), a konačnu pobjedu odnosi padom istočnoga bloka i raspadom socijalističkih režima oko 1990. Tada je, 1989, John Williamson i skovao naziv washingtonski konsenzus za standardni paket neoliberalnih reformi i tada se doista moglo činiti da je Margaret Thatcher bila u pravu kada je rekla There is no alternative. 1991. je Sporazumom iz Maastrichta neoliberalizam kao doktrina institucionaliziran i u EU, a tada dolazi i do nastanka tzv. Trećega puta, tj. pristanka socijaldemokracije na neoliberalizam, koji utjelovljuju Clinton, Blair, Schröder i njihovi sljedbenici kao Mbeki u JAR-u ili Cardoso u Brazilu.