" Skretao si na uglu ulice kad sam te vidio, na kiši, nije baš da kad kiša pada kosa i roba sjajno izgledaju, ali sam se ipak usudio, i sad kad smo tu, kad se ne želim pogledati, trebalo bi da se osušim, vratiti se tamo dolje da se uredim barem kosu da se ne prehladim, a sišao sam malo prije da vidim može li se čovjek urediti, ali tamo dolje stacionirani su oni kreteni: sve vrijeme dok sušim kosu, ne miču se, stoje u gomili, vrebaju iza leđa, pa sam se tek što sam se popišao vratio gore, u mokroj robi, ostat ću tako, dok ne nađem neku sobu... " tako počinje znameniti dramski monolog Noć upravo prije šuma (La Nuit juste avant les forêts, 1977), kultnog francuskog autora Bernard-Marie Koltèsa: kao nedovršena rečenica što se isprekidano izvija, meandrira, skače i ponavlja se lomeći zakone sintakse koji se tek iznenada zazrcale u nekom neobičnom i neočekivanom obrisu, osporavajući tako moć logocentričnog mišljenja koje predstavlja sve ono protiv čega se glas u noći i na kiši buni.