kreiramo ono što namjeravamo, u skladu s ciljem, susrećemo trenutak koji dolazi i sa sobom nosi novi svijet. tamo usmjeravamo svoju pažnju, prateći mijenu, usmjeravajući svoju volju, energiju, novom. čovjek je djelatno biće, sposobno pratiti mijenu i sudjelovati u mijeni, onoj koju zovemo život. to je kreativnost, nadići materiju kao ostvaremu, inertnu formu koja teži urušavanju, smrti. oplemenjivanje forme kako nalaže život. kad prepoznamo i slijedimo volju u sebi. mrak, ukratko, ometa to prepoznavanje. religije bi trebale čuvati svjetlo svim sredstvima. religijska učenja bi trebala ukazati čovjeku na moć u njemu, i na sposobnost vjere, imanja vjere u uspjeh. na predodreďenost volje u njemu, koja stvara (uvijek iznova) život. pobijedu smrti, slobodu u konačnici. ritual treba utihnuti brbljav um. rječi djete i rob utihnuti govor samovažnosti. sumnjam da termini rob i djeca ako su ih osnivači religija naveli, trebaju omesti kreativnost. ono što može omesti je odnos svećenika prema puku kao prema robovima i djeci, i sukladno. svih drugih autoriteta koji koriste model svećenika za ostvarenje svojih ciljeva, dobrobiti, profiterstva svake vele na račun puka itd. prihvaćamo te obrasce kao normalne, podrazumijevajuće, i u roditeljskom domu. (... ako si rob alahu, jesi li slobodan. od svakog drugog ropstva, u umu i u srcu. možda tako ide....) izrazi rob i dijete mogu poslužiti meditaciji spoznavanju i neometenom pokretanju volje u sebi. vjernik je onaj koji se oslobaďa, ne religija. odgovara za sve svoje odluke, i kao rob i kao dijete, nijedan položaj ne šiti od odgovornosti prema volji u sebi. mi ju ili ometamo ili oslobaďamo po svom izboru. tako i život.