Raskomadanost prizornoga materijala, kao i sve brže i rakursno sve nervoznije kretanje kamere površinom tijela, upućuje na žudnju Ja za integralnim tijelom (Užarević, 1991: 112), odnosno subjektivitetom, koja se u konačnici pokazuje uzaludnom, neispunjenom. Ä injenica da je riječ o mediju filma, odnosno o kameri iz ruke koja ostavlja dojam radikalnoga minimaliziranja distance između snimatelja i tijela, prianjanja uz tijelo, uz kožu, implicira visok stupanj deformacije prikazanoga51. Iako je prostor kadra zagušen tijelom, on ne otkriva cjelinu njegove korporalnosti, kako je već prije rečeno, pa se možda kao signal te filmskotehnologijske nedostatnosti može tumačiti i odsutnost zvuka, tj. govora kao elementarne razlikovne oznake ljudskoga bića.