Redatelj Carlos Diegues, opservirajući dinamiku odnosa bog/čovjek, tako poetski mistificira stvarnost te pokušava razobličiti njenu tragičnost i to raskošnom retorikom filmskih sredstava i postupaka, lijepim scenama nenametljivih a učinkovitih efekata, izrazitim smislom za boju i fotografiju, čineći ga emotivno-duhovnim putovanjem za gledatelja, šarmantnom opozicijom prototipu intelektualnog filma (poglavito inauguracijom već trendovskog i pomalo isfuranog lika buddy/pomagača - iritantna no dobrodušnog brbljavca, u interpretaciji sveprisutnog Wagnera Moure), djelu iako ne bez mana (razvučenost je najuočljivija) u finalu vrlo dopadljivom i nježnom.