tako su za rand pravo na zivot, privatnu imovinu i slicno dogmatski postavljene monolitne tvorevine, neunistive, vjecne, objektivisticki mithril. mada tu alternative i nema, jer objektivizam podrazumjeva razbijanje altruistickog vezivnog tkiva koje drustvo drzi na okupu, drustva koje je u biti garant postojanja tih prava. posebno je blesavo da te dogme dolaze od pripadnice naroda (u smislu da nije mogla zivjeti u zabludi sto se desava) kojem su u izvjesnom vremenskom periodu ta ista prava blaaago suspendirana (da nonsens bude veci, podosta iz ekonomskih razloga). tesko da tu mogu ista drugo iscitati osim da rand smatra da su dobili sto su i zasluzili, kao sto se desava sa svim luzerima, nesposobnima za borbu i onima koji se predaju. tu je nedostatak empatije toliko impresivan (ideja da su ljudi isli u plinske komore bez borbe jer od soka nisu do zadnjeg trenutka mogli povjerovati sto se desava randicu ne dotikavle ni dva posto), da bih to komotno svrstao u odbrambeni mehanizam. i tako, dok slavi cin individualne borbe (kao pretpostavljam jedine ciste), uopce nema ni pitanja ni diskusije o tome tko i kako postavlja pravila - mada mi bas i ne ide u glavu da joj ideja " tvoje je samo ono sto mozes silom odbraniti " nije pala na pamet. pokusavam zamisliti objektivisticku policiju (koju eto i rand priznaje), koja bi olfo trebala odrzavati ta pravila - pripadnici blago lobotomizirani, pretpostavljam, jel ce eto dok rade savladati svoje pohlepne porive, a kad dodju doma pustice ih s lanca. jednodimenzionalna karikatura realnosti, uostalom kao i orci i vilenjaci.