Vojnović u Dubrovačkoj trilogiji uprizoruje pad mitskoga Grada, Krleža u Glembajevima pad građanskoga staleža, a Valent u Zero dekadenciju zapadne civilizacije.

Mogli bismo reći da se kroz tu operu Verdi u tretmanu priče, naracije, mitskoga te opisa duboko ljudskih osobina i mana, najviše približio Wagneru.

Selemov i Verdijev Macbeth na scenu splitskoga HNK donosi spoj mitskoga glazbenog jezika Mediterana s krvavom dramatikom elizabetinskih, a zapravo senekijanskih drama, donosi spoj koji podsje ć a na jeku raznorodnih arhetipskih glasova.

Što je danas figura talijanskoga premijera Silvia Berlusconija ako ne idealni lik te soap-politike koja prezire bit demokracije, a namjesto mitskoga junaka žrtve za interes države-društva-nacije cinički sebe prikazuje u korporativnim medijima u njegovu vlasništvu kao novoga narodnoga osloboditelja od " komunističkoga mentalnog sklopa ", što nagriza zdravo tijelo liberalno-demokratske zemlje tradicionalizma i estetskoga uzora Europi?

Tom je prigodom poljska kroatistica Lucia Danielewska govorila o recepciji Slamnigovih djela u Poljskoj, Aleksandar Flaker opisao je razvoj tzv. otočke proze u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća kao mitskoga i utopijskoga toposa u našoj literaturi od Nazora i Marinkovića do Ferića i Štiksa, dok je Stanislav Marijanović ukazao na otkrivalačko u Slamnigovu znanstveno-povijesnome istraživanju hrvatske književne baštine.

Što je zalog neodoljivosti nekoć skromnog ribarskoga gradića, a danas milijardersko-jahtaškog mitskoga mjesta, retoričko je pitanje.

Ostaje vidjeti kako će Freyer razvijati ovu (jedinu) političku dimenziju svoga u pravom smislu mitskoga čitanja Wagnerova svijeta.

Osim toga, pomalo mitskoga načina, jasno je da je športski rječnik u svojoj biti ratni rječnik (bitka, pobjeda, poraz, strategija, akcija, raspored snaga, prodori, obrana, uzmaci).

Ribar, dakle, neprestano osluškuje mitski zov mora posredstvom ribe, pa je stoga i sam neka vrsta mitskoga bića.

Pu č ka svijest pamti neobi č ne magijske plesove što su ih uz zvuke bubnja, svirala, zvon č i ć a, klepetuša, klackalica... izvodile prastare ove hrvatske maškare mitskoga podrijetla.

Bilosnić s pravom postavlja i naslov svoje prve knjige: Nin u središtu mitskoga carstva.

Od jutra do tri Trnsko je bilo poput onoga mitskoga Timpetilla, grada bez roditelja: naši su starci bili na poslu, negdje u gradu izgrađivali su socijalizam, pokušavali ovladati cjelinom dohotka i ostalim kardeljevskim štosovima, bake i djedovi ostali su po slavonskim, zagorskim, makedonskim selima, a mi smo bili prepušteni sami sebi i klimavom nadzoru poneke kućne pomoćnice, ili služavke, kako su ih zvali oni manje osjetljivi na novu klasnu situaciju.

Naravno, sve ideološke matrice američkoga filma osamdesetih godina prisutne su u Davisovu filma pa on danas može djelovati kao nostalgični podsjetnik na najgore desetljeće američkog filma, sa umjetnom scenografijom, specijalnim efektima kakvima se ne bi posramio niti beznadno loš televizijski serijal Xena princeza ratnica, te drvenim Harryjem Hamlinom u ulozi mitskoga junaka.

Ali da se sve ne vrti samo oko mitskoga Pessoe, spoznali smo među ostalima marnim radom Nikice Talana, koji prema svojoj staroj navici piše i prevodi brže i više negoli to prosječan konzument poezije može komotno apsorbirati.

Dakle, riječ je o mome četveroknjižju iz serijala« Troja, mitovi, legende i stvarnost », o knjigama Nin u središtu mitskoga carstva (2002.), Caska dio Atlantide (2002), Odisej sa zadarskih otoka (2002.) i Polifem iz Manite peći (2004.).

Na razini prezentiranih ideologema i rabljenih stilskih predložaka, Nazorovo je pjesništvo određeno heterogenom poetikom fin de siecla: vitalistička koncepcija svijeta, mit kao arhetip vječne snage, spona mitskoga i nacionalnoga, ciklizacija umjetničke forme, secesijska ornamentalnost, alegoričnost, estetička stilizacija motiva prirode, dekorativna slikovnost te, naposljetku, ezoteričnost i melankolija.

Na osnovu moga četveroknjižja (Nin u središtu mitskoga carstva, Caska dio Atlantide, Odisej sa zadarskih otoka i Polifem iz Manite peći) objelodanjenog pod zajedničkim podnaslovom« Troja, mitovi, legende i stvarnost », dr. sc. Igor Šipić prateći trag geometrijske matrice simbola i njihovih povijesnih eponima na projekciji zemljopisne karte Mediterana, definitivno je potvrdio ljubačku Ljubljanu (Ljubu) kao geometrijsko središte Sredozemlja, pa stoga, valjda i njegove civilizacije, a sve to u kontekstu eponimije povijesnih gradova i Troje.

Bilosnić u svojoj knjizi Nin u središtu mitskoga carstva, zasigurno dobiva na značenju.

Ovdje ćemo pokušati ukratko razmišljati o došašću, Božiću i božićnom vremenu pod vidom određenih pučkih običaja, koji su pokatkad spoj poganskoga, mitskoga, izvorno životnoga, te svekolikoga drugoga kulturološkoga, sociološkoga i psihološkoga načina življenja na ovome svijetu.

Prema načelima kritičke rekonstrukcije zasnovan je i masterplan Hilmera i Sattlera iz 1991. za ponovnu izgradnju pustog Potsdamer Platza, mitskoga središta pulsirajućeg urbanog života iz razdoblja dvadesetih i ključnog mjesta za povezivanje podijeljenoga grada.

Umjesto mitskoga bratstva žetelaca, kamiondžija i brižnih majki, pred nama se tako otkriva druga, napukla slika: predatorski matriks koji jedan dio nas drži u medijskoj obmani, a druge u ovisničkom ropstvu.

MC Monogamija nastoji od Arkana učiniti mitskoga heroja.

Unutar ralja je nekoliko redova zuba za hvatanje, trganje, rezanje i drobljenje hrane, a mogu, poput glave mitskoga zmaja, ponovno izrasti, zamijenivši istrgnute, istrošene ili naprosto one koji su otpali starenjem.

Desetljećima tražim i iščitavam građu o Rami i bolno opažam kako veliki povjesničari izbjegavaju to ime i taj kraj jer mu, eto, političke silnice nikada nisu bile naklonjene, kako ga guraju na rubnicu i kako oni koji se odluče napisati koji povijesni, ili znanstveno-umjetnički tekst o Rami, lutaju u magli, srljaju iz grješke u grješku, ne uspijevaju gotovo ništa iznijeti na punu znanstvenu čistinu, pa Rami ne ostaje drugo do ukletost mitskoga prostora.

Jedna od najstarijih personalizacija svakoga junaka, osobito mitskoga, jest njegovo oružje.

Građa je uzeta iz mitskoga ciklusa o Edipu i prokletstvu Labdakove kraljevske kuće.

Podosta od nabrojenoga (arhetipska energija mita, spoj mitskoga i nacionalnoga, secesijski rekvizitarij) može se primijetiti i u opisu njegova proznoga stvaralaštva, budući da pojedina njegova prozna djela »odgovaraju europskoj paradigmi na području bajkovite pripovijetke koja crpi iz nacionalne mitske predaje« (V.

Mjesto je gdje se susreću Nebo (muško načelo) i Zemlja (žensko načelo), stoga je njezin vrh, kao i vrh mitskoga stabla, omiljeno Perunovo (Perun - pretkršćanski slavenski bog, dnevni aspekt) boravište oko kojeg duhovi prirode viju oblake, magle, munje i gromove.

Evo i nastavka kratkih citata onoga što je rečeno u mojoj knjizi Nin u središtu mitskoga carstva (Matica Hrvatska, Nin, 2002.).

Pored toga što je namjera ' Mitskoga zbornika ' ocrtati stanje i tendencije mitoloških istraživanja danas, dakako, prvenstveno u našim okvirima, on, nadamo se, uvodi i mjesto trećeg, anarhičnog puta mita.