Ne spavaš više pod mojom kožom, ne budiš se više, ne spašavaš me od mene, ne prokrvljuješ me, ne natapaš, razgaraš, ne blistaš mi na vratu kao jedini nakit čija posebnost sjaja dolazi od sastojaka moje puti, ne titraš mi u osmijehu, ne oživljuješ u oku, ne bubriš kao pupoljak okružen lisnatim prstima dok se ne razvije, ne razvijaš jedra mojih misli da slobodno plove tajnim morima, ne izranjaš me kao amforu s potonulog broda, ne činiš me povjerljivom i toplom poput majčina krzna, ne zavodiš me - da postajem laka, ne uzimaš kao matador crveni plašt, nisam više gipka, ne sapinješ me u luk, iz mog tijela više ne izvlačiš senzualan zvuk prstima čarobnjaka što izvlači beskrajne marame iz rukava, ne podupireš nebeski svod mnome kao karijatidom, ti - žudnjo... koje kao da nemam ni toliko da bih te žudjela...