Nisam doduše mnogo mario za nj - ali usnuti više ne mogoh.

- Od čuda i uzbuđenosti ne mogoh se sjetiti mog imena

Jedva jedvice mogoh ga navesti na dulji razgovor i pridržati uza se tek onda kad je i od glavara postaje saznao da do noći ne dolazi više nikakav vlak.

Lice mi je bilo od toga posve mokro i ne mogoh izaći iz mojeg stanja čudesnog divljenja.

Skoro bih je bio molio da mi oprosti, nu - tek je mogoh zapitati za ime.

Htio sam učiniti nešto strašno, pa da im svima nešto pokažem, ali ne mogoh ništa ni misliti, već sam ležao nemoćan, očajan, i bunovan drijemež ne htjede se nikako pretvoriti u pravi san.

Samo što ja ne mogoh Vama doviknuti jer me odviše davio rasporeni trbuh.

Opet izmjeri tisuću lakata, ali ondje bijaše potok koji ne mogoh prijeći, jer je voda nabujala te je trebalo plivati: bijaše to potok koji se ne može prijeći.

Ali ja više ne mogoh usnuti.

Čuvši da sam tobož talijanski fratar, umukoše mukom, i ni rječice ne mogoh iz njih istisnuti, ni hrvatski ne htjedoše govoriti preda mnom, već me samo pozdravljahu kratkom latinskom formulom.

Al ' tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.« (Jer 20,9)

Razlici puti i razlici načini naslidovah za ukrotiti ju moći, da sve poznah da mi bi zaman, i nigdar nje mramorno srdačce omehčat mogoh da bi mi kolikogod smiljena bila.

Od djece ne mogoh obaviti božansku službu, niti što založiti ili počinuti dok ih ne bih naučio koju molitvu.

Dok sam kuhala grah s mrkvom, krumpirom i špekecom, te uobičajeno, kao i uvijek uz kuhanje, čituckala Platonove dijalogeke, sve skačući s jednog na drugi, uspoređujući, zamarajući si glavu samoumnažajućim pitanjima, postavih si nekako i pitanje ovo na koje ne mogoh ni u Platona ni u njegovih vrsnih pajdaša iznaći odgovora.

I ja ne mogoh odoljeti želji da ne pođem u šumu.

Mogoh se vratiti kući, u Mostar, u Široki, bilo kamo, ali šta bi od toga bilo?

Šteta što ne mogoh prenijeti i božanstvenu glazbu, koja je popratila ove stihove.

Miriam me poljubila, što je naravno bilo previše za moje sposobnosti oslanjanja na vlastite noge pa sam se onesvijestila... otvorih oči ponovo na onome istome krznenom bijelom pokrivaču na kojemu sam se probudila i prvi put.. kraj mene je sjedala ovog puta Ona... pogledom sam tražila njezina usta, mrmljala je tiho neke nerazumljive riječi gledajući u staru, ukoričenu knjigu s požutjelim listovima i izgledala upravo božanstveno... okrenula se polagano, kao da pazi pri samom pokretu da me ostavi na životu, da ne reagiram kao prošli put... rekla je nešto, prečula sam jer sami zvuk njezinih riječi bio je harmoničan, nježan i duboko u njemu skrivao se, sigurna sam, zvuk harfe u najmanju ruku ponovila je.. trznuh se... nasmijala se... ' bojiš li se? izgledaš preplašeno '? oooovaj... pa.... i nisam baš... samo nisam navikla na ovakve prizore u svom svijetu.. oprosti mi... mislim na ono prije što sam se onesvijestila.. mmm ' ' ma sve je u redu, to je uobičajna reakcija, nisi navikla na moju energiju, možda je upravo suprotna onoj koju ti imaš... jednom ću te naučit kako je imati.. ' ' hm, u to čisto sumnjam ali... ' ' ššššš ', umirila me, ' nemoj tako... moraš imati vjeru, moraš je izvući iz dubine i spoznati svu njezinu moć.... ubrzo ćeš uvidjeti da si poput nas, da možeš stvarati i bivati u svakom trenutku pozitivna, vedra, čista i neopterećena... da možeš imati i davati upravo sve što ikada si sanjala da bi htjela... mogu zaviriti u svaki kutak tvoje duše i spoznati da si mnogo toga zapustila i da mnogo toga skrivaš u svojoj krhkosti, da se previše brineš o posljedicama prije nego što si spoznala uzroke.. vidjet ćeš, naučit ću te... možemo biti sestre koje će disat jedna uz drugu i učiti jedna od druge... plesati i smijati se, ali i plakati ako je potrebno... želim stvoriti kutak u kojem ni trenutak nećeš biti sama kao što si bila nekada tamo, s one strane... želim da taj svijet bude samo tvoj i toliko jak da ga ni najjača negativna sila ne može razbiti ni prodrijeti do njega ujedno i toliko stvaran da nikada ne posumnjaš '... ' hvala ti ', posegnuh je zagrliti, ali u zadnjem trenutku povukoh ruke i grčevito zaglih sebe oko struka... njezine svijetle oči samo su bljesnule u iskricama blagosti i mira... ' dođi ', klimnula je prema zidu i ustala... brzo ustanem i ja za njom... slijedih je do starog kamenog zida... čudno, nisam prije ni primjećivala kako i on sjaji, sjaji sve ječe kako se primičemo... ona učini pokret rukom, pokret u obliku kruga... na tom istom mjestu ukaže se veliko, bakrom uokvireno ogledalo... jako staro, po mojoj skromnoj procjeni, ali tako magično... sa svake strane okvira imalo je po dva kamenčića i jedan na vrhu.. bili su različitih boja... s lijeve strane stajahu plavi i poviše njega, u razmaku od par centimetara crveni, zatim s desne strane zeleni kojega je nadvisivao bijeli te na kraju poviše svih njih stajao je veličanstveni ljubičasti... okvir je bio izrezbaren nekim vijugavim nitima i spiralama... stajala je ispred njega... ' dođi ', napravila je pokret lijevom rukom, ' stani kraj mene '... nesigurno se primakoh ogledalu, primakoh se Miriam i stadoh ukopana... ogledalo je bilo živo... spiralno je vijugalo cijelom površinom do okvira... ' reci mi što vidiš '... pogledah i pomislih kakvoga li glupoga pitanja jer je predmet u kojeg sam se zabuljila neprestano vrtio krugove iz svoje sredine... ' paaa.... vidiiiim.... spiralu ', reknem odjedom u očekivanju njezinog priznanja da je to stvarno spirala... ona trzne, ' možda će ovo pomoći - primakni se bliže '... dođem ispred i zagledam se duboko.... u glavi osjetim nesnosan pritisak da jedva mogoh progovoriti... ' vidim, vidim samo tebe... sama si tu, stojiš, isijavaš i prekrasna si.... zašto ne vidim svoj lik???? ' kriknem i uhvatim se za glavu, sjednem na pod od boli... i rasplačem se... ona na brzinu učini pokret kruga kao i prije i ogledala nestane... ' oprosti mi, molim te, nisam te htjela tako brzo uvući u sve ovo, ali samo sam željela što prije početi, željela sam ti pokazati kako sebe vidiš, ne vidiš se upravo zato jer se ne doživljavaš, jer si začahurena i ne primaš ništa iz svijeta u kojem živiš... bojiš se previše ', nadvila se nada mnom... ' imaš pravo, možda se uopće ne doživljavam... samo sam jedno tijelo koje će živjeti koju godinu i nestati, zar tako ne treba biti?? nikada neću moći biti poput tebe nikada '.... uzela je moju ruku kojom sam upravo bila obrisala suze i slinu iz nosa i poljubila je... dio ruke koji je bio mokar srebrenkasto je svjetlucao... pogledah je u čudu... ' kkk.. kako sada ništa nisam osjetila? '.. ' nisi? eto, možemo dalje.. ovo je bio prvi korak.. tvoje suze su toliko jake da s njima možeš početi... ne bojiš se priznati istinu, to je važno... upravo je to najvažnije... drugima, ljudima iz svog svijeta, nisi pokazivala da si ovako krhka i da se možeš slomiti kao i svaki čovjek... pomalo si zaboravila da i ti ponekad možeš pustiti suzu.. njima si bila čvrsta i nedostupna, hladna i bahata, zato si i bila sama.... imala si Alastera, toga divnoga starca koji ti je pokazivao tu i tamo da vrijediš i više nego što si sama znala, i živjela si u čahuri u koju je samo on imao pristup... a zašto?? zašto si dopustila da dio tebe, dio tvog srca, pođe, nestane i slomije se? da budeš tako nesigurna u sebe to je dio tebe, to si upravo Ti sada kada si se rasplakala pokazala si da želiš ići dalje... pa idemo dalje... želim ti štošta pokazati.. '..

U njemu mi se javljaše otac... i to je tako ugodno bilo, ali kada bijah budna, nikada se ne mogoh dovinuti i razabrati što je to moj roditelj milujući me sa mnom u snu govorio.

Sada pokušam da stanem na noge, no uhvati me jaka i teška bol tako da ne mogoh nikako stati na njima...

Nikako ne mogoh protumačiti zašto je moj otac onako bježao pred susjedom.

- I ne mogoh da se ne začudim.

Ne znam zašto joj to sada zašutjeh, no ne mogoh se uzdržati a da ne uskliknem:

Ipak ne požalih ni jedan čas, jer je bilo vrijeme da si ljepšega ne mogoh zamisliti, a put me je vodio uistinu prekrasnim predjelom.

Iz razgovora doznadoh naskoro da je Jovanović došao da posjeti svoju obitelj koja ljetuje u Donjim Cerovcima, a barun Plessenberg da se nalazi - ne mogoh znati pravo u kojem svojstvu, valjada i on nije pravo znao, da se nalazi prijeko na imanju grofa Attemsa, odakle gotovo svaki dan prelazi ovamo u Hrvatsku u pohode k susjednoj vlasteli.

Cijele sam noći probdio uz čašu, spavati ni tako ne mogoh.

Animozitet prema tom i takvom gramatičkom genitivu zaslijepio me do te mjere da naslov ove teme ne mogoh pravodobno rastaviti u svim mogućim hipenacijama.

Penjasmo se uzbrdo, pa mogoh sva mjestašca potanko razgledati, u čudu kako se ondje moglo desiti toliko krvavih zgoda kad ni kuće a kamoli naselja.

Možda bi trebalo spomenuti da na fotkama koje je fondacija uloadovala, ne mogoh prepoznati niti jednog ozbiljnog poslovnog čovjeka.

Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne.