Epizodično strukturirana egzistencijalistička psihološka krimi-drama Mrtva djevojka, tek drugi naslov u karijeri darovite američke filmašice Karen Moncrieff (Plavi auto), na papiru se čini poput još jednog u nizu pretencioznih nezavisnih filmova neskrivenih artističkih ambicija.

Ono, međutim, čime se djelo Karen Moncrieff kvalitativno izdvaja jesu jasnoća autorske vizije, demonstrirana redateljičina zrelost te predanost likovima protagonistica i njihovim neveselim životnim storijama, kao i vještina kojima pet mračnih i dominantno pesimističkih storija povezuje u čvrstu i vrlo dojmljivu cjelinu.

Premda je naslovna storija Mrtva djevojka najslabiji segment filma, ponajviše zbog unaprijed poznate Kristine sudbine i odveć ekspresivna nastupa Brittany Murphy, u cjelini riječ je o ne sasvim ujednačenu, no vrlo vrijednu ostvarenju koje ambicioznijim filmofilima daje dovoljno razloga za pamćenje imena scenaristice i redateljice Karen Moncrieff.

A riječ je o kazališnom djelu o kojem jedan od protagonista praizvedbe u Londonu iz 1895, Allen Ayesworth (Algernon Moncrieff), svjedoči: »Ne sjećam se da sam ikada u svojoj dugoj karijeri vidio sličan trijumf.

U anale bi ta predstava mogla ući kao repertoarna injekcija za osvajanje publike, samo djelomice uspjela, i to zahvaljujući prije svega neuništivosti teksta (prijevod Martine Aničić), scenografiji Dinke Jeričević, prikladnim pojavama i ljupkoj igri četvero mladih glumaca, već ljubimaca publike Zrinke Cvitešić (Gwendolen Faiefax), Dušana Bućana (Algernon Moncrieff), Olge Pakalović (Cecily Cardew) i nipošto na kraju Luke Dragića, koji je sjajno uspio povisiti temperaturu jedva dočekanom raspletu.

Redateljica i scenaristica Karen Moncrieff to je učinila u svome filmu »Mrtva djevojka«, za čiju je režiju dobila nagradu na festivalu u Deauvillu i nagradu za najbolji originalni scenarij u San Diegu.

Autorica Mrtve djevojke, 44 - godišnja Karen Moncrieff, karijeru je započela sredinom 80 - ih kao glumica (nastupila je u nizu sapunica, među ostalim i kultnoj Santa Barbari), a redateljsko-scenaristički debi ostvarila je 2002. nezavisnim uratkom Blue Car, pričom o tinejdžerici iz disfunkcionalne obitelji koja upada u suptilno postavljenu predatorsku mrežu svog profesora književnosti.

Film u kojem su glavne uloge tumačili slatkica Agnes Bruckner, koja je u međuvremenu postala zvijezdom niza horora nove generacije, i ugledni David Strathairn dobio je jako dobre kritike, bio uvršten u konkurenciju prestižnog festivala u Montrealu te nominiran za Nezavisni duh u kategoriji najboljeg scenarističkog prvijenca, a Karen Moncrieff postala je ime na koje u budućnosti treba obratiti pažnju.

Da je Karen Moncrieff uspjela svih pet priča ostvariti na toj razini, danas bismo govorili o remek-djelu.

Moncrieff smatra kako uspješne strategije zvučnog brandinga mogu pokretati masivan awareness i onda kada je oglas samo pasivno konzumiran i učiniti da mali oglašivači zvuče veliko.

Za majstorski prijevod toga romana na engleski Adair je nagrađen prevodilačkom nagradom Scott Moncrieff, a ništa manje u kulturnom i tekstualnom smislu nije vrijedan ni njegov prijevod pisama Françoisa Truffauta.

Moncrieff tvrdi da postoji veza između tipa ličnosti i izbora parfema.

Gost predavač, Diarmid Moncrieff, sudionicima akademije će prenijeti svoje bogato znanje i iskustvo o ulozi zvuka u oglašavanju, važnosti zvukau percepciji i prenošenju poruke te prednostima i zakonitostima radijskog oglašavanja.

Kroz pet priča-poglavlja Karen Moncrieff obuhvatila je životne sažetke pet žena različite dobi, karaktera, socijalnog zaleđa i statusa, a u skladu s poetikom modernističkog naturalizma kojoj film pripada, tri od pet protagonistica nižeg su i niskog staleža, dvije pak srednje klase.

Moncrieff ide u red autora s jakim osjećajem za socijalnu ambijentaciju, u miljeima materijalne i emocionalne oskudnosti postiže dojmljivu ugođajnost, isprepletenu s plastičnim portretiranjem likova s dna, a to realističko-naturalističko nagnuće vidljivo je i u samom strukturiranju narativa - za razliku od većine autora koji posežu za pripovijedanjem sastavljenim od priča koje su na ovaj ili onaj način međusobno povezane, ona kao svoj bitan interes ne postavlja precizno (kronološko) povezivanje (i preplitanje) bitnih motiva različitih priča, nego upravo neskladnije, škripajuće strukturiranje nalazi izrazom realizma.

Karen Moncrieff potpuno je anonimno redateljsko ime.

Nakon gledanja " Mrtve djevojke ", sasvim je jasno kako je Moncrieff izuzetno talentirana redateljica koja zna kako ispričati dobru priču bez nepotrebnog kompliciranja.

Filmovi s ovako teškom temom nerijetko se izlažu opasnosti da kako radnja odmiče postaju sve naporniji i nezanimljiviji, ali Moncrieff to savršeno izbjegava.

Redateljica Karen Moncrieff za koju dosad nisam čuo, napravila je jedan odličan posao, a dodatna zanimljivost je u tome da kritičari kažu kako je u svom prvom filmu (Blue car) to isto napravila još bolje