Iako je navedenim novim visokoselektivnim beta blokatorima bila poljuljana indikacija kao monoterapije u liječenju arterijske hipertenzije (kontroverze oko uporabe beta-blokatora u hipertenziji nastale su nakon metaanalize prema kojoj u usporedbi s ostalim antihipertenzivima, bolesnici koji su bili liječeni beta-blokatorima imaju za više od 16 % relativni rizik od nastanka CVI, dok nije bilo razlike u riziku za infarkt miokarda i ukupni mortalitet), čime su u praksi često zamijenjivani drugim skupinama lijekova, u smjernicama za liječenje arterijske hipertenzije i dalje ostaju ravnopravni ostalim skupinama antihipertenzivnih lijekova, no ono što je značajno za istaknuti je da su postali nezaobilazni dio terapije u liječenju bolesnika sa kroničnim zatajenjem srca, nakon infarkta miokarda i kod pojave srčanih aritmija (ventrikulskih i postinfarktnih) sa neupitnom indikacijom zasnovanom na dokazima razine A, potvrđenima u brojnim kliničkim studijama (CIBIS-2, CIBIS-3).