Sjedinjujući, primjerice, filozofijske, povijesne, psihologijske, psihoanalitičke, sociološke, psihosociološke, etnološke, antropološke, biološke spoznaje o fenomenu smrti, Edgar Morin u okviru kulturne antropologije, odnosno njegovoga koncepta genetičke antropologije, između ostaloga, istražuje dualističnost čovjekova stava prema smrti izlaganje smrtnoj opasnosti i užasavanje od smrti kao ono što najdublje određuje ljudsku bit; demonstrira kako je čovjek zagospodario smrću pomoću magije i mita; zaključuje kako su običaji i vjerovanja vezana za smrt najiskonskije područje naših civilizacija; pokazuje kako su dva glavna vjerovanja vjerovanje u smrt i ponovno rođenje, zahvaljujući preseljenju duše, te vjerovanje u dvojnika koji nastavlja živjeti nakon smrti često isprepleteni; propituje kako je čovjek spoznao sebe kao vlastitu stvarnost najprije kao sjenku, odraz vlastitoga tijela, a koje je vidio kao dvojnika preko kojega je otkrio vlastito postojanje kao jedinka.