Ey odlučila sam se javit... mislim da ste se već naviknuli da mi se ne pišu postovi, al dobro... dani su mi već prešli u nekakvu rutinu, mislim, probudim se, idem u školu, pod odmorima učim za test il pišem zadaću, vratim se, ručam, budem na kompu i tak... iskreno, htjela bih nešto zanimljivije. možda se sječate da sam prije par mjeseci pisala knjigu... kad je se sjetim, ma užasna je ispala... možda sam previše samokritična, al mi se čini ko da ju je petogodišnje dijete pisalo. problem je u tome što imam inspiracije, ali ju ne znam iskoristiti. i to me živcira. najradije bih sve što sam ikada pisala izbrisala i počela ispočetka. počela sam neku drugu pisati... i isto imam inspiracije, no opet mi se čini da će bit loše. mislim, užas. što god radim, mislim da mogu bolje. a to bolje nikad ne dođe... al stvarno, imam odlične roditelje, brata, zdrava sam i to, o prijateljima bih mogla razgovarat (mislim, nije da ih nemam, al dosta mi je što sam nekima frendica samo iz njihove koristi). dečka nemam nit mi treba. bar ne još. mislim, imam odličnu frendicu iz Rijeke, razumijemo se i tak to, al et ti jarca, udaljeni smo par stotina kilometara. i nije isto. bilo bi najbolje kad bi ona došla u Požegu, al šanse za to su 1:10000. i što tu sad mogu učinit? možemo se čut svaki dan na msn-u, no kud još idemo u različite smjene, tu se još možemo vidjet samo preko praznika. isto tak, listam neki dan autobiografiju jedne iz razreda (dala mi da se upišem), i kod onih svojih frendica koje su mi tobože među najboljima, nijedna nije napisala mene među njima. mislim, neki će reći da to uopće nije velika stvar, al mene tak neke sitnice povrijede... i samo bih htjela da konačno imam nekog tko će bit kuća do moje, da idemo u istu školu, razred, sjedimo u istim klupama, komentiramo nastavnike i dečke... i da nas s pravom zovu najbolje frendice. je li to toliko puno? ne, nisam u depresiji, ali nisam ni najsretnija. jedino mi preostaje nada. nada da će jednog dana sve biti bolje. ipak sam optimist, ne?